Nema mnogo gradova koji su iznjedrili dva nobelovca, a posebno je malo ili nikako da jedna škola, današnja Prva gimnazija, a nekad Velika gimnazija, pokloni građanima Sarajeva nobelovce Vladimira Preloga i Ivu Andrića, ističe Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.  

Veza nobelovca Andrića sa Sarajevom skoro da je genetska, imajući u vidu da su mu roditelji bili iz Sarajeva. Majka se zvala Kata ili Katarina po prezimenu Pejić, a otac Antun iz obitelji Andrić. Sudbina je htjela da njegovi roditelji poslom odu u Travnik, gdje se baš tu, u mahali Veljak na broju 9, i rodi sin, kojem su dali ime Ivo. I to je bilo 9. oktobra 1892. godine.

Ostao siroče pa ga majka poslala u Višegrad

Otac mu se razbolio i Ivo je ostao siroče u drugoj godini. Zbog teškog finansijskog stanja majka ga šalje kod svoje sestre u Višegrad, koja je bila udala za žandarmerijskog narednika, s kojim nije imala djece. Tako ga tetka i tetak prihvatiše kao svoje dijete. Stanovao je negdje blizu ćuprije Mehmed-paše Sokolovića. Kada je završio osnovnu školu, nastavio je obrazovanje u Sarajevu, u tadašnjoj Velikoj gimnaziji, koja je bila ne samo najstarija nego i najpoznatija srednja škola u ovom dijelu tadašnje Bosne i pripadala je poznatim školama Austro-Ugarske monarhije.

Lijepo je kazati da je nobelovac Ivo faktički bio i Sarajlija, a posebno je Sarajevo zavolio kroz gimnazijske dane. Te su ga mahale ispunjavale. Ljubav prema Sarajevu bila je izražena cijelog njegovog života. Baš u periodu školovanja pokazao je svoj buntovan odnos prema austrijskom okupatoru. Tada pristupa organizaciji „Mlada Bosna“ s idejom ujedinjenja jugoslavenskih naroda. Baš u „Mladoj Bosni“ počinje i njegova politička karijera.

A književna karijera počinje njegovim studiranjem i ta visoka naobrazba omogućila mu je i diplomatsku karijeru, stečenu kroz Beč, Krakovo i Grac, što će ga dovesti da postaje i diplomata. U periodu Kraljevine Jugoslavije imao je visoke diplomatske dužnosti, od ministra vanjskih poslova u Stojadinovićevoj vladi do ambasadora u Berlinu. Često su ga sebi pripisivali Hrvati, pa i Srbi. Svojim su ga pripisivali Hrvati jer potječe iz hrvatske porodice. Pa i u jednom periodu školovanja bio je stipendista HKD “Napredak”. A Srbi zato što je po naciji bio Srbin.

Ali, to je sve manje važno. Važno je da je volio kazati: SVE MOJE JE IZ BOSNE. Nije to slučajno govorio. U doba NOR-a bio je u Beogradu, sklonjen u kući i povučen. Baš u tom periodu su i nastala njegova književna djela. Zajedno s književnim djelom za koje će 1961. godine dobiti najveću svjetsku nagradu, onu Nobelovu. Sve te knjige, kao što su „Prokleta avlija“, „Most na Žepi“, „Travnička hronika“, kao i mnoge pripovijetke, govore upravo o tome da je njegovo pisanje crpljeno tamo gdje je rođen i gdje su njegovi rođeni, a to je u Bosni.

Oženio se velikom ljubavlju Milicom Babić

Najveći dio života provodio je u Beogradu. Skromno je živio, bio podstanar, sve do ženidbe, kada je kupio stan i oženio se velikom ljubavlju Milicom Babić, koja je bila znatno mlađa od njega. Stan je imao dvije sobe. A kolika je ljubav po onome "sve moje je iz Bosne", kada je bio protokol da nobelovci izlaze u pozadini s muzikom, taj veliki Bosanac napravio je presedan tražeći da u pozadini ide pjesma “Kad ja pođoh na Bembašu”. Nije to slučajno, jer je veliki dio djetinjstva provodio na Bembaši, posebno na Babića Bašči, gdje je pio kahvu kao gimnazijalac. 

Odlazak iz Sarajeva bio je i zbog toga što je veći dio porodice, pa na kraju i otac, bolovao od tuberkuloze. Taj osjećaj stalno ga je pratio. Ali, ipak je s vremena na vrijeme dolazio i šetao čaršijom, prepoznatljiv po šeširu, naočalama i mantilu.

Hotel “Evropa” i Mušina kafana

Sarajlije su ga često viđale u hotelu “Evropa”, a često i u poznatoj Mušinoj kafi, iznad Višegradske kapije, tada poznatoj i kao tucana kahva. Na mjestu gdje je volio sjediti bila je posveta koju je poklonio Mušinom zetu po prezimenu Burek. Za Sarajevo je volio reći da taj grad na jednom mjestu zamire, a na drugom mjestu se rađa, vjerovatno misleći kako se arhitektura starog Sarajeva gubi.

Dova - molitva za Sarajevo

Nije bio nacionalista, cijelog života bio je vjernik i molio se za Bosnu. Ostala je zapisana molitva, što bi u Sarajevu rekli dova, kada kaže: Gospode, koji si nad stvorenjima i vladaš i znaš, pogledaj, molim te, na ovu brdovitu zemlju Bosnu, i na nas koji smo iz nje nikli, njen hljeb jedemo, daj nam ono za što te, dan i noć, svaki za svoj način, molimo... usadi nam mir u srca i slogu u gradove, ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje, dosta nam je krvi i ratničke vatre, mirnog hljeba smo željni… 

Kao veliki književnik pokazao se i po tome da je svoju veliku nagradu odmah poklonio bibliotekama u BiH.