Učenjem dove kraj spomen-obilježja i bacanjem cvijeća u rijeku Lim danas je u Sjeverinu, između Rudog i Priboja, obilježena 27. godišnjica otmice i ubistva 17 Bošnjaka iz ovog mjesta na teritoriju Srbije.
Autobus sa radnike pribojskih preduzeća 22. oktobra 1992. iz autobusa užičke "Rakete" izvela je zločinačka formacija pod komandom Milana Lukića, koja ih je nakon mučenja u višegradskoj banji Vilina vlas ubila na obali Drine.
Ni 27 godina kasnije za žrtve i njihove porodice pravde nema, jer su do danas pronađeni posmrtni ostaci samo jedne od žrtava, a njihove porodice u Srbiji, državi u kojoj žive i čiji su državljani ubijeni, nikada nisu ostvarili prava na bilo kakvu vrstu pomoći.
Nakon dugogodišnje pravne borbe pred srbijanskim pravosuđem, zahtjev Fonda za humanitarno pravo, podnesen u ime porodica žrtava, odbio je i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, uz formalno obrazloženje da u trenutku kada je počinjen ovaj monstruozni zločin Srbija nije bila među potpisnicama Evropske konvencije o ljudskim pravima. Porodice zbog toga ne kriju ogorčenje.
- Ni poslije 27 godina mi, porodice ubijenih Sjeverinaca, ne osjećamo se sigurnim, jer nalogodavci i izvršioci nisu privedeni pravdi već su amnestirani i nagrađeni položajima. Gorčinu u stomaku stvara to što ovi ljudi nisu ni postojali i zločin se izgleda nije ni desio. Srbija ih ne priznaje, Strazbur nije nadležan, nisu državljani Bosne, dakle, nisu ni postojali. Ovo je poziv barbarima sa svih strana da dođu i ubiju 17 ljudi i neće biti nikome odgovorni. Dobit će moralnu i materijalnu satisfakciju, a možda će čak biti predloženi i za Nobelovu nagradu za mir. Cirkus i od pravde i od pravosuđa. Još da može Dobrica Ćosić vaskrsnuti i Milošević, pa da i njih nagradimo. Ovo nije mržnja, nego gnjev i gorčina koji iz utrobe izlaze – kazao nam je Omer Hodžić, koji je prije 27 godina, na svoj deseti rođendan, ostao bez oca.
