U Prijedoru u Republici Srpskoj kod svog prijatelja Rezaka Hukanovića bio je Abdulah Sidran, pjesnik, književnik. Krenuli u Istru na promociju novog izdanja knjige Hukanovića. Kaže da je nespreman za intervju za „Dnevni avaz“. Pa onda kaže da to nema nikakvog smisla, da je on star čovjek. I na kraju je naš pjesnik Sidran u svom stilu dolazak naše ekipe iz Sarajeva u Prijedor nazvao „hajdučijom“.

Ali, ništa od toga. Još bistrog uma i britkog jezika, secira sve pojave u društvu.

- Nemoj ti meni sada pričati, kao zubar pacijentu, „neće ništa da te boli“. Ozbiljne su to, bolan, stvari. Mora se spremiti govoriti javno – rekao nam je Sidran u telefonskom razgovoru.

Gotova stvar, nema od intervjua ništa.

- Sjedim u jednom restoranu, bujrum – nazvao je ipak za 15 minuta i mi smo se uputili u taj restoran.

Vjerovatno nema niko pozvaniji na našem podneblju od Sidrana da komentira Nobelovu nagradu za književnost koja je ove godine dodijeljena Peteru Handkeu, austrijanskom književniku koji je svojim ranijim kontroverznim stavovima izazvao brojne reakcije. Između ostalog, veličao je balkanskog kasapina Slobodana Miloševića.

- Zašto je čudno to što je Handke dobio nagradu? Zar to nije tako prirodno? To je nešto najprirodnije što je moguće u ovome trenutku i u ovoj epohi Evrope i njene opće politike.

Neće nagradu dati Sidranu koji govori istinu

Kako to mislite? 

- Jesmo li mi 1992. godine imali embargo na oružje? Na koga se odnosio? Odnosio se na Jugoslaviju pa na Republiku BiH, ali je bio i primjenjiv i odnosio se samo na jedan dio populacije u BiH. Nije se odnosio na ono što je danas RS, nije se odnosio na teritorije koje je kontrolisao HDZ i ta politika iz Zagreba, nego na bošnjačko–muslimansku populaciju. Pa na koga se odnosi migrantska kriza? Opet ponovo na jedan dio bh. populacije, a to su Bošnjaci, bosanski muslimani. Jer teritoriji RS ne da da jedna stopa uđe kod njih. A neko time upravlja, nego to govori, to se nije otrglo kontroli pa tako nastalo. Evropa koja je radila tako 1992.- 995., koja tako radi s migrantima, pa neće nagradu dati Abdulahu Sidranu, koji govori istinu o Evropi.

Prođe godina od izbora, kod nas još nije vlast formirana.

- Vidi, 1992. godine od dvadesetak zgrada koje su bile pune činovnika u Sarajevu, sve se to razbježalo i sve su te zgrade ostale puste. Narod je tri i po godine živio i nije osjetio da mu oni fale, ni u čemu. Tako komentiram i to što godinu nije formirana vlast. Ja ne vidim, možda neko drugi vidi, da je to za nas neka tragedija. Možda je nekada bolje i nemat' vlast nego je imati kakva je kod nas i na način kako se formira i Izborni zakon koji funkcionira, a naopak je.

Pričamo o posljedicama, a nikada o uzrocima

Svi se žale na Izborni zakon, a niko da pokrene njegove izmjene. 

- Izbori koji kod nas postoje, a nemamo načina da njihovu validnost, regularnost, kontroliramo i na toliko je primjera dokazivano da su na mnogim mjestima apsolutno neregularni bili izbori pa nikakvih konsekvenci nije bilo ni po izbore ni po Izborni zakon, niti ko pomišlja da ga promijeni. A kamoli da neko pomisli da bi valjalo mijenjati i zakon o političkom organiziranju pa uvesti neke pozitivne diskriminacije, po kojem se više poentira i bolje nagrađuje stranka koja je, naprimjer, u našim historijskim uvjetima multietnička, stranka koja ima više mladih, stranka koja bolje tretira rodnu ravnopravnost. Valjalo bi razmišljati, mi uvijek razgovaramo o problemu, a da nismo uočili da je on posljedica, nego ga tretiramo kao pojavu.

U čemu je problem? Vi sve posmatrate sa strane i vjerovatno bolje vidite od onih koji su u areni.

- Prema mom mišljenju i prema mišljenju mnogih pametnih ljudi, kod nas je jedan od glavnih, od praiskona, kada govorimo o nastanku planete, civilizacije, tako je u našem današnjem koje traje 25 godina od Dejtona naovamo, stanju praiskonska, uzrok problema, naših tegoba u strašnom neprihvatljivom pojmu konstitutivnih naroda. Ne postoje konstitutivni narodi, niti se smjelo ozakoniti privilegirano položaj jednih naroda u odnosu na druge. Svi znaju da se taj engleski izraz sa dva oblika sufiksa kod nas prevede krivo, netačno i nakaradno.

Pojam konstitutivni znači „oni od kojih je Bosna sastavljana“, a u nas se shvata kao „oni koji Bosnu sastavljaju“, koji Bosnu grade. To je strašna prevara. On je prauzrok većine naših nevolja jer iz njega zakonomjerno obavezno, mora prozilaiziti svaka druga vrsta diskriminacije, nejednakosti, apartheida, iz čega izlazi i ono što se zove rasizam, a na kraju fašizam. Nije zamislivo nigdje na planeti da postoje dvije škole pod jednim krovom.

Persona (Kusturica) me ne zanima, s glave

Onda neko brine o tome da se djeca ni u pauzama ne sretnu. Insistiram na tome da kod naših političkih službenika, činovnika, aktivista, stranačkih aktivista, takozvanih političkih komentatora i opservatora, nema dovoljno sposobnosti da stvari promatraju u lancu kauzaliteta. Mogao bih se smijati da to nije skupa jedna velika tragedija prema narodu, prema našoj državi. 

Kažu da se čujete sa Emirom Kusturicom?

- To je laž i oni koji to pričaju nisu relevantni. Apsolutno nikakvog razloga mi u BiH nemamo da razgovaramo o njemu. O njemu trebaju da razmišljaju društvene, državne službe, šta se tu događa zakonito, šta se tu događa nezakonito. Koliko je Andrićgrad kulturno- historijski spomenik, a koliko je kulturno-historijska nakarada. Koliko je zakonito svejedno što postoji autonomnost odlučivanja RS kao, recimo, na neki način legitimnog subjekta da se na mjestu strahovitih zločina podiže nešto što te zločine nivelira, da ne kažem prikriva, sakriva, zaklanja, 3.500 Bošnjaka je ispod toga projekta koji se zove Andrićgrad.

Kada se dogodilo po sili prilika da presuši, da padne nivo Drine, osuši prostor jezera Perućac, našlo se dolje 700 leševa. Nije ih niko našao, nije niko tragao, nego priroda učinila. U tim prostorima ne bi smjeli postojati zakoni o kojima svi jednako odlučujemo. Ne bi smjela postojati ponašanja o kojima se nismo konsenzusom dogovorili. U tom smjeru ne bi smio postojati ni navodno kulturno–historijski spomenik koji je jedno privatno zajebavanje i na račun Andrića i na račun kulture. Da je živ Ivo Andrić, on bi to zabranio, milion na sto. Da Andrićeva zadužbina nije šovinistički nacionalno ekstremno pozicionirana, ona bi zabranila da se Andrićevo djelo i ime na takav način eksploatiraju. To je moje mišljenje. A persona me ne zanima s glave, apsolutno.

Bili ste kod predsjednika Francuske Emanuela Makrona? Šta Vam je rekao?

- Treba podsjetiti da se stvar događala uoči izbora Parlamenta Evrope. Tada je intelektualna ljevica Evrope oličena u tom primjeru Bernar-Anriju Leviju (Bernard-Henri Lévy), koji je filozof, Francuz, i veliki prijatelj Bosne bio i lični prijatelj rahmetli Aliji Izetbegoviću. On je okupio grupu evropskih intelektualaca da ukaže na opasnost da u Parlament EU uđu desne partije. Taj apel je napisao i on je išao i kružio oko nas ostalih i skrojen je tekst koji je imao naslov „Evropo, tvoja kuća gori“.

Nismo odmah bili svjesni koliko je to važno s aspekta izbora. Ali je odigralo ulogu, jer je desnica prošla znatno slabije. Makron me izdvojio pet minuta i pričao. Nije ništa važno rekao, ali je ponovio i odobravao ono što sam mu ja govorio o situaciji u BiH. Prije odlaska tamo sam razgovarao s nekim ljudima koji bolje od mene promišljaju. Predsjednik Makron nije krio svoje simpatije i klimanje glavom i govorom tijela odobravanja onoga što ja govorim, mada je ono što sam ja govorio bilo veoma kritički o odnosu evropske zajednice prema BiH.

Govorio sam o tome da oni liječe problem, a da ne znaju uzrok. Liberte, Egalite, Fraternite svoje ideale je izdala onog trenutka kada je izdala Bosnu 1992. godine. Jer je BiH još u avgustu 1992. godine imala Londonsku deklaraciju u kojoj je imenovana država žrtva i država agresor.

Senad Avdić se na svoj karakter i renome novinara bacio đasetom

I Vi ste nedavno dobili presudu u svoju korist? 

- Moj proces je na sudu u kojem sam tužio jednog pseudopisca, književnog šalabajzera, koji je rekao da sam podstrekavao na ubijanje Srba u Sarajevu. To je nešto monstruozno, to nije ni kleveta. To je teško krivično djelo. Moja tužba je odbijena i njegova užasna kleveta koju ničim nije potkrijepio.

Moja žalba je pet godina stajala, da bih prije mjesec dobio pravosnažnu presudu u kojoj je on označen klevetnikom i da mi je dužan isplatiti taj i taj iznos sa zateznim kamatama. O toj pravomoćnoj presudi nije izvijestio nijedan naš medij. A njegovu klevetu na mene prenijele su desetine medija.

Moj prijatelj, nekadašnji Senad Avdić, kojeg smatraju uzorom liberalnog novinarstva, pravio je takve gadarije protiv mene i drugih ljudi da se on odavno na svoj ugled i karakter i renome novinara bacio da ne kažem ni đasetom, i da od toga ništa nema.

Ali njemu sad ne pada na pamet da objavi barem dva retka u kojima će demantirati ono što je na mene bacao ljagu.

Atifu Dudakoviću naša država nije u stanju da pomogne

Kako posmatrate ove pokušaje izjednačavanja agresora i žrtve? 

- Mi se od 1995. godine do danas nismo odmakli od toga i samo dokazujemo da nismo agresori nego žrtve. Danas za udruženi zločinački poduhvat na optuženičku klupu stavljaju najčestitijeg generala ovih prostora Atifa Dudakovića kojem naša država nije u stanju da pomogne da ga odbrani od nečega što je protuzakonito. Suština je u sljedećem, ima 430 svjedoka, nema nijedan novi svjedok koji nije bio u Hagu, ima hiljade i hiljade dokumenata, nema nijedan koji nije bio u Hagu. Pa postavlja se pitanje kako je moguće da postoji takva situacija da je Hag završio posao, a da ga niže pravne razine izvode ponovo.

Pa mi imamo iskustvo s tim protivnicima, imamo iskustva Ilije Jurišića koji je tri i po godine ležao bez ikakve krivnje, ali je njima potrebna medijska situacija takva. Za 430 svjedoka u normalnom razvoju sudovanja trebalo bi devet godina i nekoliko mjeseci, ali nije to, važno je što u uvodnim rečenicama stoji udruženi zločinački poduhvat i cilj je da se za devet godina kroz medije sedam miliona puta čuje udruženi zločinački poduhvat, koliko će čovjek to izdržati.

Od 1992. do 2020. uspjeli smo doživjeti da od jasne istine dođemo do toga da smo potpuno u svemu jednaki i da svaki pokvarenjak od čestitog Bošnjaka može raditi šta hoće.