Okupljanjem kraj njegovog mezara u haremu Alipašina džamije u Sarajevu, sutra će biti obilježena 24. godišnjica od pogibije legendarnog komandanta 1. drinske udarne brigade i 14. divizije Armije RBiH, Zaima Imamovića.
Jedan od ključnih oficira za odbranu Goražda, poginuo je 9. oktobra 1995. godine na visu Čelina na Treskavici. Iako se nalazio na čelu divizije poginuo je u činu majora, posthumno unaprijeđen u čin brigadira, a za svoje saborce od početka agresije bio je general, tvorac operacije oslobođenja Goražda kao najvećeg uspjeha ARBiH u prvoj godini rata, komandant koji je u svaku bitku išao ispred njih i koji je sanjao dan kada će njegova divizija stići u Podrinje, a Goražde i Sarajevo biti deblokirani.
- Zahvalio bih se ljudima iz Goražda, Sarajeva, cijele BiH i izvan naše države, koji svake godine odvoje vrijeme i dođu na taj dan. Možemo reći da je to svake godine organizovano na zadovoljavajući način, a čak je organizovan i prevoz iz Goražda ka Sarajevu i taj datum je u kalendaru je značajnih događaja i aktivnosti – kazao nam je Zaimov sin, Ernest Imamović.
Imao je samo deset godina kada je komandant Imamović poginuo. Djetinjstvo je proveo u Sloveniji, gdje je radio njegov otac, kao komandant kasarne JNA prije njenog napuštanja i dolaska u Podrinje. – Mi nikad nismo ni živjeli u BiH, a otac je iz Slovenije došao da brani državu. Taj datum će mi zauvijek ostati urezan u pamćenje. Bio sam u Berlinu i pamtim sve kao da je juče bilo. Majka se neposredno prije pogibije čula sa ocem, koji je govorio da se rat bliži kraju, da je ARBiH nadomak Foče i da on ulazi u Goražde. On je često govorio da BiH treba sloboda, a ne potpisivanje sporazuma koji su, kao što se vidi danas, ovu zemlju doveli u neku „frankenštajn poziciju“. Na žalost, tog dana san kojeg je imao sa svojim saborcima, je prekinut – sjeća se Ernest Imamović.
Iako nikad nije živio tu, zbog očevih riječi i njegovog žrtvovanja za ovu državu, Ernest je iskoristio prvu priliku i došao u BiH. U Goraždu je bio i podstanar 7 mjeseci, jer od države nikada ništa nije tražio niti je to želio.
– Otac, da je živ, skinuo bi čizme i počeo bi raditi, ali danas smo svjedoci koliko ljudi taj rat koriste, a mi mladi odlazimo. Svaki dan se srećem sa svojom generacijom, gdje svršeni studenti odlaze iz zemlje. To me lično kao čovjeka boli i osjećam se nekad bespomoćno kako pomoći i sebi i njima – ističe Imamović.
Obilježavanje godišnjice pogibije komandanta Zaima Imamovića organizira Savez udruženja dobitnika najvećih ratnih priznanja KS, iz kojeg je upućen poziv građanima da sutra u 11 sati dođu pred Alipašinu džamiju.
Očevu borbu za državu Ernest je nastavio kroz politiku. Nedavno je preuzeo čelnu poziciju u goraždanskom SDP-u, gdje želi promijeniti stanje u kojem se Goražde koristi za lične interese i pozicije.
– Niko nema pravo da strahom upravlja ovom državom i narodom. Svjestan sam ko sam i uvijek ću biti na to ponosan, ali ne budemo li pronašli novi pravac političkog djelovanja ova zemlja gubi onaj motivacijski faktor u narodu. Nama je država BiH u prvom planu i ni kanton, ni FBiH ne smiju mimo toga raditi. Na ovom prostoru niko nema pravo reći da se ne može zajedno, sjesti i razgovarati. EU i NATO su neminovnost za sigurnost ove države, a kada je o Goraždu riječ, dušebrižnike koji se hvale svojim bošnjaštvom pozivam da pomognu Goraždu. Ovom gradu su potrebne konkretne stvari, inostrane i domaće investicije, a ne da razgovaramo godinama hoće li ili ne nešto biti urađeno. Neka svako, bez obzira na stranku, Goražde stavi na prvo mjesto – poručuje Ernest Imamović.
Zaim Imamović je rođen 22. aprila 1961. godine u selu Poratak kod Ilovače, petnaestak kilometara od Goražda. Oficirsku karijeru u bivšoj JNA završio je u činu kapetana prve klase. JNA je napustio 8. aprila 1992. i odmah se priključio Teritorijalnoj odbrani RBiH.
U rodnom kraju organizira odbranu jedinog slobodnog grada na Drini. U maju 1992. postrojava 1. drinsku udarnu brigadu s kojom će nekoliko mjeseci kasnije, u sadejstvu sa drugim brigadama, osloboditi Goražde. U aprilu 1993. imenovan je za komandanta 14. divizije ARBiH. Poginuo je 9. oktobra 1995., para dana prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ne dočekavši ispunjenje svoga sna o povezivanju Sarajeva i Goražda. Posthumno je odlikovan „Zlatnim ljiljanom“ i unaprijeđen u čin brigadira.
