Svakodnevno imamo priliku čuti ponekog predstavnika samodeklariranih tzv. slobodnih i nezavisnih medija kako se busaju u svoja, opet samodeklarirana, nezavisna novinarska prsa, piše u autorskom tekstu predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija.

Autorski tekst prenosimo u cijelosti:

- I šta nam to oni svakodnevno govore? Govore nam kako su oni ti koji su zaštitnici demokratskog života u BiH. U društvu koje ima slobodne i nezavisne medije, to zaista i jeste tako.

Međutim, da stvari s tim slobodnim i nezavisnim medijima u BiH stoje ipak malo drugačije, govori nam i izvještaj Evropske komisije iz 2019. godine.

"Odsustvo transparentnosti u pogledu vlasništva nad medijima i utjecaj političkih i poslovnih interesa na uredničku politiku izaziva zabrinutost kada je u pitanju sposobnost većine medija da nepristrano izvještavaju o političkim događajima", ovako Evropska komisija vidi medije u BiH u svom analitičkom mišljenju od 29. maja 2019. godine.

Slobodni mediji

Kad imamo u vidu da nam mišljenje Evropske komisije nije otkrilo nešto što i sami nismo znali, nameće se pitanje koliko su uopće percepcije bh. stvarnosti koje u javnosti stvaraju takvi politički usmjereni mediji te medijska identifikacija i prioritetizacija društvenih problema, odraz stvarnosti, a koliko izraz političkih i poslovnih potreba i interesa onih koji, ustvari, stoje iza takvih medija.

Kako uopće na bazi identifikacije i postavljanja prioriteta društvenih problema koje promovišu takve medijske sponzoruše, odrediti prioritete i pravce društvenog djelovanja donosioca odluka?!

Kako uopće vjerovati u ono što kao vrijednosti deklarativno propagiraju takvi "slobodni mediji" ako su sami samo političko sredstvo za usmjeravanje javnog mnijenja u politički željenom pravcu.

Bosna i hercegovina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma i završetka oružanog sukoba živi u periodu svojevrsnog neoružanog hladnog rata lokalnog karaktera strana koje su bile u oružanom sukobu do potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Laž i razne vrste neistina

Šta je donio taj postdejtonski period, koji traje do danas, kada su ti nezavisni i slobodni mediji u pitanju?

Većina tih "slobodnih i nezavisnih" medija u BiH (čast izuzecima) transformirali su se samo toliko koliko su iz sredstva ratne propagande prerasli u sredstva bh. hladnoratovske propagande i tom hladnoratovskom ambijentu prilagodili svoje uredničke politike, način izvještavanja, prioritetizaciju tema i događaja.

Dodvoravanje dijelu javnog mnijenja koje identifikuju svojom čitalačkom ili gledalačkom publikom, koje se poklapa s određenom političkom orijentacijom koju takvi mediji promovišu, standardni je obrazac djelovanja takvih medijskih sponzoruša. Što će reći - objavljuj ono što se toj publici sviđa da gleda ili čita shodno političkim ili poslovnim potrebama njihovih političkih i poslovnih mentora.

Laž i razne vrste neistina, iznošenje tvrdnji i mišljenja kao činjenica, jednostran pogled na problem koji se obrađuje, nepotpuna informacija s uredničkim usmjeravanjem (uglavnom kroz naslove) kako se napisano treba čitati, karakteriše rad takvih medijskih sponzoruša.

Kreatori političke stvarnosti

Novinari takvih medija postaju, ustvari, aktivni politički faktori sa javnim političkim stavovima i opredjeljenjima te se, umjesto neutralnih izvještača o stvarnosti u društvu, pretvaraju u kreatore te političke stvarnosti. 

Slobodni i nezavisni mediji su, naravno, nesporni aksiom demokratije, bez njih je sloboda i pravo građanina da zna i bude informisan o društvu u kojem živi, nezamisliva. 

Međutim, kada se mediji od izvještača pretvore u kreatore političke i društvene stvarnosti, onda oni više nisu aksiom demokratije nego propagandni alat nedemokratije, odnosno propagandni alat političkih i poslovnih interesa interesnih grupa. 

Takve medijske sponzoruše funkcioniraju po jednostavnom principu legitimnih meta i zaštićenih osoba i zabranjenih tema.

Negativne pojave

Tako se legitimnim medijskim metama svaka lična stvar ili događaj provlači kroz negativno sito kako bi se ta osoba prikazala u maksimalno negativnom svjetlu, dok se onima koji su u kategoriji zaštićenih osoba ili zabranjenih tema, iste te stvari provlače kroz pozitivno sito kako bi se prikazale u maksimalno pozitivnom svjetlu. Očigledne negativne pojave kod takvih javnih osoba se, ako već ne mogu opravdati, uglavnom ignoriraju i ne pridaje im se nikakav značaj.

U tom konglomeratu raznih medijskih sponzoruša, između dvije krajnosti postoje i maskirani usmjereni mediji ili, prevedeno žargonski, elitne medijske sponzoruše. Te elitne medijske sponzoruše, umotavajući formalno u novinarske standarde, grade privid objektivnog informisanja te, pod plaštom prividne objektvnosti, rade suptilnije, ali suštinski isti posao propagiranja političkih i poslovnih interesa svojih sponzora, samo im je cijena malo viša. 

Veliki upitnik

Bez toga, osnovano se može postaviti pitanje na koji način nešto što je samo po sebi netransparentno, može vršiti javnu kontrolu transparentnosti drugih. 

Kako vjerovati izvještajima, analizama i zaključcima medija koji u svojoj osnovi nisu transparentni i slobodni od političkih i poslovnih intervencija, na njihovu uredničku politiku i na toj osnovi imati sistemsku društvenu reakciju na stav javnog mnijenja kada je javno mnijenje takvim medijskim sponzorušama značajno kontaminirano.