Dr. Mustafa ef. Cerić, emeritus i bivši reis Islamske zajednice BiH, ovih dana bio je učesnik na 10. sjednici Skupštine svjetske organizacije "Religija za mir", koja je održana u Lindau, na tromeđi Njemačke, Italije i Švicarske.  

U intervjuu za “Avaz” govori i o aktuelnim političkim temama u BiH i svijetu.

Kako ocjenjujete domete desete sjednice Skupštine svjetske organizacije "Religija za mir"? Koliko je svjetski mir dostižan i realan cilj u svjetlu stalnih napetosti i ratova na Bliskom istoku, Siriji, Ukrajini ili Jemenu?

- Ideja svjetske organizacije ''Religija za mir'' nastala je u Japanu 1970., kao antinuklearni pokret. U Kjotu je održan prvi kongres. Cilj ove multireligijske organizacije sa sjedištem u Njujorku je razvijanje međureligijskog dijaloga i razumijevanja, posebno u konfliktnim situacijama. ''Religija za mir'', s generalnim sekretarom, dr. Vilijamom Vendlijem (William Vendley) na čelu, uveliko je pomogla nama u Bosni u poratnom oporavku kroz formiranje bosanskog međureligijskog vijeća, koje još djeluje.

Domaćin je Njemačka, tačnije grad Lindau. Pošto je istekao mandat dosadašnjem generalnom sekretaru, dr. Vendliju, izabrana je nova generalna sekretarica Aza Karam, Egipćanka, velika prijateljica Bosne. Drago mi je da je muftija ljubljanski Nedžad Grabus izabran za kopredsjednika ove svjetske organizacije. Osobno sam počašćen izborom za počasnog predsjednika. Također, naš Jakov Finci, predsjednik Jevrejske zajednice, izabran je u više tijela i organa. Naša Amra i Lejla iz dvije nevladine organizacije iz Bosne su, također, bile aktivne u Lindau. Dakle, naš bosanski glas u Lindau se čuo, posebno prilikom postavljanja prstena za mir ("Ring for Peace") na otvorenom, gdje sam imao čast govoriti pred delegatima.

Borba za mir u svijetu je proces. Taj proces nema rok, niti ima kraj sve dok traje konflikt, odnosno ratni sukob. Uvijek je lakše započeti rat nego pokrenuti mir. Za rat je dovoljna jedna ratnohuškačka riječ, a za mir je potrebno stotinu miroljubivih riječi. Kažu, regionalni sukobi manjeg intenziteta sprečavaju (ili odgađaju) treći svjetski rat. Zar ne vidite da tamam kad se u jednom regionu završi ratni sukob, u drugom regionu se ratni sukob otvara? Cinici bi rekli: proizvođači oružja moraju prodavati svoj proizvod da bi pozitivno poslovali.

Uostalom, prva knjiga nije napisana o umijeću mira ("Art of Peace"), već o umijeću ratovanja ("Art of War"). Napisao ju je kineski vojni strateg Sun Tzu prije 1.500 godina. Shvatajući ovaj paradoks, "Forum za mir", sa sjedištem u Abu Dabiju, pokrenuo je prije dvije godine projekt "Enciklopedija mira". Drago mi je što sam dio tima koji radi na ovom projektu.

Niko nikoga niti sluša niti čuje, ljudi pričaju sami sa sobom

Imali ste razgovore i s njemačkim predsjednikom Frank-Valterom Štajnmajerom (Frank-Walter Steinmeier). Pozvali ste na njegovanje i produbljivanje prijateljstva Njemačke i Bosne i Hercegovine. Čini li Bosna i Hercegovina dovoljno da sačuva i razvija to prijateljstvo i gdje eventualno naši politički prvaci griješe u tome?

- Kao što je izgradnja mira proces, tako je i njegovanje prijateljstva proces, koji nema rok. Njemačka je, bez sumnje, naš veliki prijatelj. Kad su me predstavili da dolazim iz Bosne, na licu predsjednika Frank-Valtera Štajnmajera moglo se primijetiti da ga zanima bosansko stanje. Na moje riječi zahvalnosti za njegov trud oko Bosne, rekao je: ''Uradio sam sve što sam mogao, ali ne funkcionira.'' Rekao sam: ''Znam. Preživjet ćemo.'' ''Ali, nije dovoljno samo preživjeti. Treba se razvijati i ići naprijed...'' Ostao sam nijem. Jer nema se tu ništa ni dodati ni oduzeti, osim stidno slegnuti ramenima. To vam može reći samo pravi prijatelj poput predsjednika Štajnmajera. Volio bih da tu njemačku dobru volju mi u Bosni umijemo bolje i više cijeniti.

Ne bih prigovarao šta nisu niti bih savjetovao šta bi trebali raditi naši političari da ojačaju bosansko-njemačko prijateljstvo. Čini mi se da u posljednje vrijeme nema ni smisla ni koristi nikome ništa ni govoriti ni savjetovati. Ne samo u bosanskoj politici već u bosanskom društvu u cjelini zavladala je neka vrsta akutnog autizama, koji se Bosnom dramatično širi. Niko nikoga niti sluša niti čuje. Ljudi pričaju sami sa sobom. Hem se čude, hem uzdiše nad događajima na koje ne mogu utjecati. Ne znam da li za tu vrstu bolesti ima vakcina, ali znam da je zarazna i opasna za naše mentalno zdravlje ako se ne zaustavi.

Svjedoci smo stalnih političkih i diplomatskih napetosti u trouglu Beograd – Zagreb – Sarajevo. Kakav politički odgovor i koje realne akcije trebaju poduzeti probosanske i bošnjačke političke snage da bi se Bosna i Hercegovina sačuvala od nasrtaja svojih susjeda?

- Nije trenutna kriza ni prva ni posljednja. Bosna je, otkad zna za sebe, u nekoj krizi, iz koje je uvijek izlazila i jača i kreposnija. Jer, kriza u Bosni ne uzrokuje beznađe, već pokreće kreativni bosanski duh. Još na početku nove ere Baton Dezitijatski, a Kulin ban na početku 13. stoljeća znali su u kriznoj situaciji za Bosnu navigirati bosanski državni brod. Prvi je digao ustanak protiv rimske okupacije, a drugi je sklopio mir s Vatikanom. U oba slučaja Bosna je ostala na nogama, ostala je svoja na svome, bez tragičnih posljedica.

Dakle, ako su Bono Homini/Dobri Bošnjaci hiljadu godina bili kraljevina - nacija država/država nacija, onda ništa manje nisu to ni dan-danas! U svojoj hiljadugodišnjoj povijesti imali su kriza u očuvanju bosanske kraljevine - nacije države/države-nacije! Uznemiravali su ih pohlepni i agresivni susjedi! Otimali su im pravo na naciju-državu/državu-naciju! No, Dobri Bošnjani nisu padali u očaj, već ih je kreativni duh bosanski dizao iz pepela! Nisu čekali da im krizu riješi neki stranac izvana, već su se pouzdavali u Boga i svoju bosansku pamet, svoju visoku vlastelu.

Oni bi, zasigurno, današnju krizu bosanske nacije-države/države-nacije rješavali tako što bi sazvali bosanski Stanak (Sabor), na kojem bi u duhu međusobnog razumijevanja i tolerancije razmotrili pitanja, kao što su odnos prema susjedima – vanjska politika; sklapanje i potpisivanje ugovora sa susjednim državama; stanje nacije-države/države-nacije te bi otvorili konkurentnu raspravu o tome kako dalje ka miru i pomirenju unutar bosanske nacije-države/države-nacije. Oni bi, dakle, organizirali consilium, universale colloquium - skup cijelog rusaga bosanskog da javno i slobodno vijećaju o svojoj i sudbini bosanske nacije-države/države-nacije.

Ne bi drevni Dobri Bošnjani čekali da im se dogodi neko čudo, niti bi zvali stranca u pomoć, jer slabima i neodlučnim milost se ne ukazuje. Samo samosvjesni, samouvjereni, sposobni i odlučni narod/nacija zaslužuje poštovanje kod drugih nacija/država. Imaju li, dakle, današnji Dobri Bošnjani volju, znanje i snagu da sazovu bosanski Stanak? Imaju li današnji Bošnjaci/Bosanci kreativni duh? Imaju li današnji Bošnjaci slobodu? Ili su osvojenu slobodu izgubili?

Mislim da Bošnjaci nisu izgubili osvojenu slobodu. Sloboda u Bošnjaka/Bosanaca je urođena stvar, koja se ne može ni odroditi ni poništiti! Fali im samo jedna ključna stvar, a to je budna svijest da su duhovno zreli, duševno zdravi, mentalno sposobni i srčano lojalni Bosni baš onako kako su bili i njihovi preci od Batona do Kulina bana, od Husejna Gradaščevića do Alije Izetbegovića.

Moramo imati silu bosanskog duha kao bosansku sablju časti

Na jednoj strani imamo Milorada Dodika koji govori o secesiji i „propaloj“ državi BiH, vezujući sudbinu entiteta RS uz sudbinu nezavisnog Kosova. Na drugoj strani su probosanske stranke i političari koje teže očuvanju države BiH. Trebamo li se plašiti razvoja situacije u regionu u kojoj će prekrajanje granica dobiti zeleno svjetlo velikih sila?  

- Ako je iko svjestan da je u politici sve moguće, onda smo mi u Bosnu. Ali, isto tako, mi smo svjesni da ni treća vojna sila u Evropi, kakva je bila jugoslavenska pa se u neka doba presvukla u čisto srpsku ili četničku, nije mogla pokoriti Bosnu. Bosna je opstala i ostala i moralno i vojno ne pokorana. No, mene brine nešto drugu. Brine me što smo lahko prešli preko srpskih otrovnih teza sadržanih u Srpskom memorandumu II.

Naime, Srpski memorandum I (1986.) poništen je i poražen Bosanskim referendumom I (1992.). Zbog toga je srpska pamet koja se gnjidi u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti (SANU) bila prisiljena da piše novi Srpski memorandum II (2011.). Nema druge već da na taj izazov mi odgovorimo novim Bosanskim referendum II. Kako to? Pa tako što ćemo na svaki argument sile o podjeli Bosne, o negaciji bosanske države, nacije, jezika i kulture odgovoriti silom bosanskog argumenta. Fizički genocid nad Bošnjacima, koji je bio zamišljen u Srpskom memorandumu I, završen je i presuđen u Hagu. Sada je na djelu zamisao u Srpskog memoranduma II o psihičkog genocidu - psychocid. Naš odgovor na to mora biti, također, Bosanski referendum II.

A to znači da moramo imati silu bosanskog duha kao bosansku sablju časti; moramo imate silu bosanske duše kao bosansku pušku dobra; moramo imati bosanski um kao bosansku strijelu misli; moramo imati bosansko srce kao bosanski metak ljubavi; moramo imati silu bosanske ljubavi umjesto mržnje; moramo imati silu bosanskog argumenta protiv Dodikovog argumenta sile i bahatosti.

Čini mi se da nam ponestaje upravo toga - bosanskog duha, duše, uma i srca. Tog nedostatka se više plašim nego "zelenog svjetlo velikih sila", poput Rusije, koja ovdje ima jedan ili dva problema. Prvo, Bosna nije Ukrajina i drugo Bosna nije Sirija. Bosna je Bosna! Bosna je Europa! Bosna je NATO! To je bar jasno k'o dan.

No, zamjeram bosanskim političarima što su ruskog ambasadora u našoj zemlji prepustili Dodiku da s njim manipulira, kao što i ruski ambasador manipulira Dodikom na štetu Bosne.

Dakako, američki ambasador u našoj zemlji ima pravo da se miješa oko bosanskog članstva u NATO, jer je NATO ne samo zaustavio rat i genocid nad Bošnjacima, već je i Srbe spasio od totalnog vojnog poraza u Bosni. Tu činjenicu svi znaju osim Dodika, koji je zaboravio da je na krilima NATO došao na vlast u Banjoj Luci.

Ruski ambasador u našoj zemlji nema ni moralno ni političko pravo da se miješa u bosanska pitanja, jer je Rusija bila i ostala pristrasna na strani srpskog agresora na Bosnu, agresora koji je počinio genocid nad Bošnjacima, genocid kojeg Rusija negira. A svi koji negiraju dokazani i na međunarodnim sudovima pravde pravosnažno presuđeni genocid nad Bošnjacima nisu bosanski prijatelji i zato nemaju ista prava u Bosni kao bosanski prijatelji. To treba da bude jasno svima! Svima koji dolaze i borave u Bosni po bilo kojoj osnovi.

Amerika brine o Bosni mnogo više nego što zaslužujemo

Koliko se BiH može osloniti na podršku, prije svih, SAD, u situaciji kada i drugi veliki igrači, poput Rusije i Kine imaju svoje interese i političke miljenike unutar Bosna i Hercegovina?

- Mi treba prije svega da se pouzdamo u Boga i u sami sebe. Amerika je naš osvjedočeni prijatelj i brine o Bosni mnogo više nego što zaslužujemo. Bosna nema ni naftu ni zlato, što bi se moglo reći da Amerika ima materijalni interes oko Bosne. No, Bosna ima otvorenu dušu i široko srce za sve ljude u sebi i oko sebe, što liči na Ameriku. Uostalom Bosna je oduvijek bila, a sada je "zemlja heretika", kao što je i Amerika - "Land of Heretics". To je ono što spaja Bosnu i Ameriku više nego išta drugo. Moramo tu vrijednost čuvati i njegovati kao zjenicu bosanskog oka.

Što se tiče Rusije i Kine, nijedna od ovih globalnih sila nemaju razlog da djeluju antibosanski. Naprotiv, Bosna nije ništa manje prijatelj Rusiji i Kini od Srbije na osnovu međusobnog uvažavanja i nemiješanja u osjetljiva unutrašnja pitanja jedni drugih. Bosna se ne miješa u osjetljiva unutrašnja pitanja Rusije i Kini i zato očekuje da se Rusije i Kina ne miješaju u osjetljiva bosanska pitanja. Međunarodni sud pravde u Hagu, kojeg priznaje i Rusija i Kina, je mjerodavan za istinu i pravdu, kao put za bosanski mir i pomirenje. Bosna očekuje i od Rusije i od Kine da poštuju međunarodne norme istine i pravde. Očekuje ju pomažu a ne odmažu na njenom putu do mira i pomirenja na osnovu istine i pravde. Vjerujem da to i Rusija i Kina mogu i hoće pod uvjetom da i mi imamo diplomatsku akciju u tom pravcu.

Žao mi je što moram reći, ali trenutna bosanska diplomatska aktivnost je jako pasivna da ne kažem skoro mrtva, posebno prema zemljama, koje pod utjecajem srpske i hrvatske diplomacije zaboravljaju istinu o Bosnu pa tako i interes za Bosnu.

Zbog toga, želim da naglasim da uloga ministra vanjskih poslova bosanske države u novom Vijeću ministara je od ključnog značaja za popravak i povratak Bosne tamo gdje joj je uvijek i bilo mjesto u međunarodnim odnosima, a to je da se njen glas čuje i uvažava jednako i na istoku i na zapadu. Budući ministar vanjskih poslova države Bosne i Hercegovine mora htjeti, znati i moći neka vrata zatvoriti, a neka širom otvoriti za put Bosne u euroatlantske integracije, tj., EU i NATO. Onaj koji svjesno ili nesvjesno propusti ovu povijesnu priliku u imenovanju bosanskog ministra vanjskih poslova, snosit će moralnu i povijesnu odgovornost. 

Bosna nije nikad imala na raspolaganju više sposobnih ljude za taj posao kao što to ima danas, ljudi koji hoće, znaju i mogu komunicirati sa svijetom dvadeset i četiri sata. A to je čovjek koji danas treba Bosni, čovjek koji je obrazovan, sposoban i priznat u svijetu, koji hoće, zna i može komunicirati sa svima, koji mogu pomoći Bosni da se uključi u globalne političke, ekonomske, kulturne i civilizacijske tokove, kao suverena, suvremena i moderna država, koja zaslužuje da to bude, odnosnu čiji građani to zaslužuju. Hoću da vjerujem da ove misli dijele i oni koji imaju priliku da urade pravu stvar za narod i državu. Na ovom primjeru očekujem da više ne budemo narod i država propuštenih prilika kao dosada.

Erdoan treba tražiti od Putina da odveže zategnuti konac oko bosanskog vrata

Kako cijenite ulogu Turske i njenog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana na Balkanu i u BiH?

- Turska je za nas više od prijatelja. Ljubav između naših naroda je velika. Volio bih da se ta ljubav pretoči u obostranu ekonomsku dobit. Turska je još uvijek više ekonomski aktivna u Srbiji nego u Bosni. Zahvalni smo Turskoj na svim hedijama, ali mi smo narod koji voli da živi od rada svojih ruku. Zato je važno da Turska pomogne Bosni u podizanju i održavanju fabrika i radnih mjesta. Vjerujem da Erdoan vodi računa o tome, kao emanet koji je preuzeo od rahmetli Alije.

No, ja bih volio da predsjednik Erdoan utječe na Putina da odveže zategnutu konac oko bosanskog vrata, koji joj Beograd steže preko Milorada Dodika, koji u zadnje vrijeme sve više liči na razularenog vučjaka nego na razumnog političara. Čudim se tome, jer Dodika poznajem i kao pitomog lava, koji se nekoć borio za jedinstvenu bosansku državu, mir i pomirenje među ljudima i narodima. Bio bih nekorektan ako ne bih ovdje spomenuo da je upravo Milorad Dodik pokrenuo obnovu Ferhadije džamije u Banjoj Luci prvom donacijom, za što sam mu osobno zahvalan.

Onaj nekadašnji i ovaj sadašnji Dodik su neuporedivi. Ne znam da li je greška samo u njegovoj političkoj naravi ili je greška i u našoj političkoj nesposobnosti da u Dodiku prepoznamo ono bosansko dobro, koje je nekoć imao. Kažem ne znam, ali znam da ovakvo Dodikovo ponašanje, ako se nastavi, neće biti dobro prije svega za one na koje se on poziva da ih predstavlja. Volio bih, dakle, da predsjednik Erdoan pomogne Bakiru Izetbegoviću da uvjeri Beograd, Aleksandra Vučića, da objasni Dodiku da stezanje konca oko bosanskog vrata ne davi samo Bosnu već davi i Srbiju, a to znači i Dodika i Vučića - zajedno.

Nema kompromisa oko članstva Bosne u EU i NATO

Bosna i Hercegovina deset mjeseci nakon održanih izbora nema vlast na državnom nivou. Kamen spoticanja je put BiH u NATO. Može li se na tom pitanju pronaći kompromisno rješenje između Izetbegovića, Dodika i Čovića, koji su nedavno potpisali Sporazum o formiranju vlasti?

- Nema kompromisa oko članstva Bosne u EU i NATO. To je bar svim bosanskim političarima jasno i nedvojbeno i oko toga nema i ne može biti pregovora ni danas, ni sutra, ni za mjesec, ni za godinu, ni za deceniju. To nije taktički potez, već strateški cilj od kojeg Bosna ne smije i ne može odustati ni po koju cijenu. Nadam se da to svi bosanski političari shvataju vrlo ozbiljno. Ne smije se zaboraviti da su Bošnjaci/Bosanci preživjeli genocid i zbog toga nemaju pravo praviti stratešku greško, koja bi im ponovo nanijela genocid.

Dakako, žao mi je što između bosanskih političara nema ozbiljne konkurentske i konstruktivne javne političke debate, već se uglavnom sve okreće oko sitnih ličnih ili partijskih interesa pa im se politika svodi na prozirnu taktiku, a ne na vizionarsku strategiju, koja može da ih okupi i motivira da jedinstveno djeluju državno-bosanski, kao jedan harmonični bosanski politički tim za dobrobit svih bosanskih građana. Nadam se da će se na strateškom putu EU-a i NATO-a istrenirati da rade zajedno i jedinstveno za dobrobit bosanske države i svih bosanskih građana.