Usuditi se na promjenu i otići iz države, to je cijena, e sad koliki je ceh, zavisi hoće li vas i sreća poslužiti. Kako je živjeti u Njemačkoj jednom bosanskohercegovačkom novinaru, za "Avaz" je ispričao Mirsad Kebić. 

- Svaki dan provoden u nećkanju i odustajanju od odlaska iz stanja i atmosfere kakva je trenutno u Bosni i Hercegovini, bez obzira o kojoj unutrašnjoj teritorijalnoj jedinici je riječ, čisti je gubitak za dan sigurnog posla, zdravstvenog i socijalnog osiguranja, mira, redovne plaće te ostalih socijalnih beneficija koje se u normalnom društvu podrazumijevaju. Odnosno, dan manje izvjesnije i sigurnije budućnosti. Svaki odloženi dan odlaska, dan manje sreće. Zamislite, primate redovno plaću, redovnu dječju naknadu, dobijete poslije probnog rada odmah ugovor na neodređeno, regres, božićnicu itd. Ima toga i kod nas, ali ne za svakog i ne uvijek i ne izvjesno - ističe Kebić.

Tvrdi kako je nemoguće o ovome pričati ne osvrnuvši se na naše trenutno stanje u političkom, ekonomskom, obrazovnom, socijalnom i svakom drugom smislu. 

- Kad sav taj konglomerat kod nas zamislite on vam djeluje haotičan i nesređen. Prvi susret s pravnom državom, s činjenicom da vas neko podučava i upoznaje  sa osnovnim ljudskim pravima koja su vam zagarantovana samim tim što ste ljudsko biće, djeluje nevjerovatno. To su beneficije koje su ostvarive u tuđini. Bolje reći, sigurno ostvarive u Njemačkoj. To je jedna strana istine.  A druga strana veli, valja se napatiti. Bukvalno rečeno po onoj narodnoj: „Svaki početak je težak“. Ovo nije kuknjava da mi ko ne bi tražio zajam, ali kad sam došao, dugo sam razmišljao o povratku. U par navrata skoro pa krenuo nazad, no spriječila me rodbina koja je davno kroz sve to prošla, uvjeravajući me:“ Strpi se, biće bolje“ -  ispričao je Kebić.

- Jedva sam se uklapao, a ključ svih problema bilo je loše znanje jezika u startu. Ako dolazite iz BiH uzajmljenim parama, nemate nikog bližnjeg roda u tuđini i ne znate jezik neophodan za govorno područje u koje idete, uzdajte se u sreću. Stručnima u ovdje neophodnim zanimanjima, sreća je naklonjenija. A ako se zanat ovdje izuči, onda još bolje. Jedno je sigurno, najviše sreće je u zasukanim rukavima, jer malo koga čeka gospodski posao, i u strpljenju. Rano ustajanje, cjelodnevni posao i kasno lijeganje su svakodnevna tegoba koju uporni brzo savladaju. Kod nas to već pripovijedaju kao „život pidžame i radnog odijela“. I jest tako, ali je svakodnevni desetosatni radni ritam izdržljiv. Motiv je plaća. Koliko god zarađivali, dovoljno je za životne troškove. Vrijedniji sa mogućnostima, te pametniji, nešto i uštede. I danas, četiri godine po odlasku, čeznem za povratkom, ali u nekim boljim vremenima - tvrdi Kebić.