Teško je i poslije toliko godina, a posebno danas, kada se sretnemo mi žene koje smo preživjele pakao. Budemo sretne što smo dočekale još jednu godinu, ali bude i teško, pa je nemoguće zadržati suzu. Izjavila je to za “Dnevni avaz”, u ispovijesti povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu, 50-godišnjakinja, koja je žrtva ratnog silovanja. 

Doživotne traume

Prema njenim riječima, nikada neće zaboraviti dan koji je promijenio njen život. Doživotna trauma, crne misli, raspad braka, osjećaj cjeloživotne obilježenosti, samo su neke od posljedica s kojima se suočava nakon silovanja koje je preživjela u ratu.

Guta knedlu u grlu, prisjećajući se kobnog jutra kada su joj na vrata pokucala petorica maskiranih muškaraca. Sve je, kasnije se ispostavilo, bilo isplanirano. Grad je bio blokiran, isključeni struja i voda, a paravojne jedinice već su bile u gradu.

- Začula sam lupanje na vrata, a onda je uslijedilo upadanje. Znali su, uvjerena sam, kome su došli jer sam navečer vidjela komšinice druge nacionalnosti da odoše iz zgrade, pitam gdje idu, ništa ne govore. Poslije mi je sve bilo jasno – prisjeća se ona.

Krvnici su je prvo počeli udarati, a onda je uslijedilo ono najgore – seksualno nasilje.

- Ne znam kako sam preživjela, trajalo je kao vječnost, a bol je nemjerljiva. Nisu dali ni da gledam u njih, da vidim ko su. Sjećam se da su imali bijelu traku oko ruke. Kada se, napokon, završio horor, zaprijetili su da ne smijem izaći iz stana, nikome reći, inače će mi sve pobiti. Ali, isti dan bježim, mijenjam četiri odredišta – govori ona.

Ne krije da je nakon toga njen život potpuno promijenjen, ali i da je pomišljala na ono najgore – da okonča svoj život.

- Kada preživite takvo nešto, ne možete ostati pri zdravom razumu. Dugo nisam pričala o tome. Brak mi se raspao zbog toga što mi se desilo. Bilo je nezamislivo spavati. Ako zaspim od lijekova, imala sam takve more da sam molila doktora da mi prekine terapiju. Ne znate šta je gore, poludjeti na javi ili u snu – priča ona.

Iako je od rata prošlo skoro 30 godina, za našu sagovornicu svaki dan je težak, ali ne krije da joj je drago što postoji datum u godini kada se obilježava taj kobni dan.

- Kada se mi žene, preživjele to ružno iskustvo, okupimo, tada se osjećam najsigurnijom jer smo sve iste i jednake. Dok se tako ne mogu osjećati svugdje. Još postoji stigma da je to sramota, da smo obilježene – kaže ona.

Na kraju emotivnog razgovora govori da bi cijeli sistem i nadležni organi, baš kao Sigurna kuća “Medica”, trebali dati podršku preživjelim ženama ratnog seksualnog nasilja. Da danas sretne počinioce stravičnog čina, ne bi im imala šta reći.

Poruka silovateljima

- Da ih sada sretnem i budem u prilici nešto im reći, sumnjam da bih išta rekla. Ali, proradio bi u meni ponos i prkos, podigla bih glavu i pogledala ih u oči. Bi li oni imali obraza pogledati mene, to je na njima – zaključuje naša sagovornica.

Prvi dolazak u “Medicu” 

Samo prisustvo u “Medici” budi sjećanje na prvi dolazak, izjave i sve što se desilo u ratu. Kada sam prvi put progovorila kod njih, osjećaj je nevjerovatan. Stručno osoblje, divan prijem, podrška, utjeha osoblja, s direktoricom na čelu.

Znači mnogo kada vas u svakodnevici prekine poziv iz “Medice” da pitaju kako ste i trebali vam nešto. Njihove psihoterapije i radionice vratile su me u život. Sada sam jača i sigurnija, bolje se osjećam i svaki susret sa “Medicom” pozitivno odbolujem.

Poruka drugim ženama 

Svim ženama koje su preživjele ratno seksualno nasilje, a o tome šute, naša sagovornica poručuje:

- Svaka žena treba se javiti i progovoriti. Ako ništa, neka krene od komšinice ili poznanice iz svog mjesta. Šutjeti o tome i živjeti s tim je jako teško. Mnogo je lakše kada se to podijeli s nekim.