Ulrike Hartman (Hartmann), ambasadorica Austrije u Bosni i Hercegovini, preuzela je ovu funkciju tek prije nekoliko mjeseci. Ekipa “Dnevnog avaza” posjetila ju je u njenoj rezidenciji u centru Sarajeva, gdje je smještena i Ambasada.

Bosanski jezik

U veoma otvorenom razgovoru Hartman nam je govorila o privatnom životu i slobodnom vremenu u bh. prijestonici.

Došli ste u Sarajevo ne tako davno.

- Lijepo mi je ovdje. Brzo sam se naviknula, jer sam već ranije bila u BiH, radila sam šest godina za Ured visokog predstavnika (OHR), tri godine u Sarajevu, tri u Banjoj Luci, tako da je za mene ovo, ustvari, povratak.

Veoma dobro govorite jezik. Koliko Vam je trebalo da ga naučite?

- Relativno dugo. Počela sam učiti jezik radeći u Ambasadi Austrije u Beogradu. Otišla sam tamo na četiri godine, ali je moj mandat, stjecajem okolnosti, produžen na osam. Prema tome, ukupno gledano, već petnaestu godinu živim u regionu. Ovdje su ljudi otvoreni, ljubazni i druželjubivi, ima bezbroj prekrasnih mjesta za izlete i izlaske. Volim svoje zanimanje, koje mi donosi mnoga poznanstva, tako da je za mene potpuno prirodno da sam naučila jezik.

Koliko Vam treba da se naviknete na novo odredište?

- To zavisi od mjesta u kojem se obavlja dužnost. Iako je posao na svakoj destinaciji sličan, znamo šta se očekuje od nas kao diplomata koji rade u ambasadi, a i administracija je slična. Dosta toga, ipak, zavisi od same države domaćina. Da sam ranije bila na dužnosti u Aziji ili Africi, sve bi bilo potpuno novo i trebalo bi malo više vremena da se naviknem. Ovdje, u Evropi, svakako je lakše.

Šta Vam se najviše sviđa?

- Teško mi je reći konkretno. Moram priznati, kad sam počela u Beogradu, to je bio prvi put da radim na Balkanu i sve mi je bilo novo. Onda sam počela da putujem i da upoznajem različite krajeve i ljude. I prosto sam se zaljubila u ovaj region. Priroda mog zanimanja je takva da ne zavisi od mene gdje ću raditi, ali mogu reći da sam već tada odlučila da ću se opet prijaviti za službu u nekoj od država Jugoistočne Evrope. Kad se ukazala mogućnost da radim u OHR-u, rado sam je prihvatila. Politika je ovdje zanimljiva tema, ali ono što mi se stvarno dopada su otvoreni i neusiljeni ljudi, priroda, muzika, hrana... Volim da slušam domaću muziku, da jedem domaću hranu, burek, sarmu… Volim da putujem i privatno, na more ili planinu. Znam da neću uvijek biti tu i zato želim da iskoristim priliku da što više toga vidim i upoznam.

Između mandata

Austrija nije daleko, možete brzo stići kući kad imate slobodnog vremena. Ali, nedostaje li Vam?

- Više od 20 godina radim i živim u inozemstvu. Između mandata, radim u ministarstvu vanjskih poslova u Beču. Kad imam odmor, volim da odem kući, Austrija je moja domovina. Lijepo je da vidim rodbinu i prijatelje. Istovremeno, kao što ste rekli, Austrija zaista nije daleko. Osim toga, naše su zemlje vrlo bliske i naši narodi uzajamno naklonjeni i prijateljski povezani tako da se ja u BiH već osjećam kao kod kuće.

Zašto ste izabrali diplomatiju?

- Mislim da je sve počelo u školi, još u gimnaziji. Imala sam profesora koji je predavao i historiju i geografiju, uvijek s osvrtom i na politička dešavanja. Fasciniralo me šta se dešava u drugim zemljama. Još se tada javio interes za vanjsku politiku pa je prirodno bilo što sam studirala politologiju i engleski jezik te potom završila i Diplomatsku akademiju u Beču. Put me zatim spontano vodio u ministarstvo vanjskih poslova.

Jeste li se ikad pokajali?

- U svim profesijama ima trenutaka koji su manje prijatni, ali u ovoj profesiji nikad nije dosadno. Imamo mogućnost da radimo u inozemstvu, ne bavimo se uvijek istim temama. Naprimjer, prije imenovanja na sadašnju poziciju, radila sam u ministarstvu vanjskih poslova u Beču na poslovima u vezi s oblasti energetike. Ranije sam bila u ambasadi u Portugalu. To je potpuno drugačiji region. Radila sam i živjela u Rusiji, opet drugačije. Rad u diplomatiji je zahtjevan, ali i interesantan.

Ima li negativnih strana?

- Naravno. Obavljanje diplomatske dužnosti u inozemstvu nisu samo kraća ili duža poslovna putovanja, to su i godine ličnog života i to se neizbježno odražava na privatnu sferu, na porodicu. Nije lako naći partnera koji je spreman da se odrekne karijere da bi vas pratio. Možda bi samo neki umjetnik mogao da bude dovoljno fleksibilan i u stanju da svoj rad uskladi s obavezama koje diplomat neminovno ima.

Dobar pravac

Kako Vi pronalazite balans?

- Imam mnogo prijatelja, volim boravak u prirodi, sport, umjetnost. Imam i kćerku, koja je odrasla, studira u Beču. Bila je sa mnom u Beogradu, išla je osam godina u istu školu, što je bilo vrlo dobro za nju. Sada je samostalna i živi svoj život, a i Bosna i Hercegovina nije daleko. Stalno se čujemo i često uzajamno posjećujemo. Slično je i sa mojom majkom, sestrom i prijateljima u Austriji.

Diplomatija se smatra muškim svijetom. Kako se Vi snalazite?

- To je ranije bilo tako, i u Austriji, ali danas to više nije isključivo muški svijet. Još su muškarci u većini, ali evo, ovdje, u Sarajevu, ima dosta i ambasadorica. Isto je i u našem ministarstvu. Žene su sad već značajno zastupljene. Ide to u dobrom pravcu. Kad sam ja počela, već je bilo dosta žena koje su bile primljene u ministarstvo kao mlade diplomatkinje.

Smetaju li Vam predrasude?

- Nisam osjetila da me neko tretira na drugi način, jer sam žena. Do sada to nisam primijetila i nemam loša iskustva.

 Uživam putovati

- Nemam mnogo slobodnog vremena, moj posao je takav da često imam obaveza i uvečer i vikendom i to rado prihvatam. Ponekad uživam da, kad sam slobodna, uzmem svoj automobil i, jednostavno, putujem, obilazim nova mjesta ili mjesta koja volim. Volim skijanje, plivanje, planinarenje, ali ništa ekstremno, ne alpinizam nego hodanje po planini. Nastojat ću i ovdje da, koliko god je moguće, izdvojim vrijeme za te aktivnosti – kazala je Hartman.

Kuća i posao

Desi li Vam se nekad da poželite slobodan dan samo da se odmorite i ništa ne radite?

- Naravno. Ali, ja živim i radim u istoj zgradi pa mi je važno da idem vani. Prednost je što je u centru pa mi ništa nije daleko, ne moram koristiti auto. Svuda idem pješice i to mi je super. Šetam Baščaršijom, pijem kafu s kolegama, družimo se... 

Šta ova karijera nosi sa sobom

- Nekad je opcija da partner ostane kod kuće u matičnoj zemlji, ali to je, prije svega, moguće kad radimo u susjednim zemljama. Inače je teško. Morate misliti i na djecu. Lako je kad su mali, ali kad krenu u školu, druga je priča, jer tad već imaju socijalni život i izvan porodice. Dakle, ako neko želi tu karijeru, mora od početka biti svjestan šta ona nosi sa sobom.