Dvadeset šest godina jučer je navršeno od pogibije Admire Ismić i Boška Brkića. Malo ko ne zna za ljubavnu priču koja je rasla u Sarajevu, a potom u istom gradu 1993. godine i ubijena – snajperskim hicima.
Boško je poginuo na licu mjesta, na tadašnjem Vrbanja mostu, a Admira, ranjena, uspjela mu je prići i zagrliti ga. Potom su se čula još dva hica...
Drugačija sudbina
Opjevani su u brojnim pjesmama, o njima su se priče pisale, a Sarajlije su ih prozvale Romeom i Julijom. Bh. umjetnik svjetskog glasa Safet Zec ovim mladim ljudima posvetio je opus „Zagrljaji“, koji je nedavno predstavljen na Venecijanskom bijenalu. Za „Dnevni avaz“ Zec je jučer govorio o tragičnoj ljubavi koja je, zajedno s ratom, jedna od glavnih inspiracija za njegova djela, ali se osvrnuo i na trenutnu situaciju u BiH.
- Moja slika velika je posveta Bošku i Admiri. To je velika misao. Moje likovne slikarske vizije se poklapaju, zapravo zagrljaj koji me prati. Ne volim njihovo poređenje s Romeom i Julijom, jer oni imaju drugačiju sudbinu. Ali, kad je to već postalo kao metafora, dobro - kaže nam Zec.
Oni su simbol...
- Da, simbol svih nesretnih smrti. Oni su samo jedni od stotina u samom Sarajevu, a da ne spominjem druge nepotrebne tragedije i nesreće. Ja imam svoju Ivanku, što znači da sam i ja neki Boško, ona je neka Admira, to je, jednostavno, bosanska supstanca. A ako sačuvamo nju, onda ćemo sačuvati i BiH. Istočna varijanta je da uzmu dijelove zemlje, da svi katolici postanu Hrvati, a svi pravoslavci Srbi i, uz svu tu tragediju, nameću nam da ne možemo živjeti zajedno, da je Bosna nemoguća.
Cijeli taj plan je monstruozan, pa vraćamo fokus na Boška i Admiru, koji su pokušali da se spase te nesreće i nađu oazu. Do 1992. Sarajevo i BiH bili su prelijepa metafora, područje gdje su ljudi živjeli ne pitajući ko je koje religije.
Jesu li ljubav i rat Vaša vječna inspiracija?
- Ljubav je snažno bila prisutna svih ovih godina, od 1992., moj pokušaj odgovora, krika, apela umjetničkog i slikarskog, koliko može biti koristan. Moji slikarski snovi mnogo su široki i druge stvari sanjam. Supstanca svih je duboka tuga, sentiment, sve što sam napravio, na jedan umjetnički način dodiruje to. Ljudska patnja je esencijalna.
Definiraju li ljubav i rat Bosance i Hercegovce?
- Naravno. Rat nas posjećuje često. Sjećam se kad je počinjao te 1992., u gostima mi je bila mama moje Ivanke i šokirao sam se tada. Počelo je već granatiranje, a mi, kao životinje, predosjećamo šta će biti. Ona je rekla, maltene uvrijeđena: „Pa šta hoćete, ovo je meni već treći rat.“ Bili smo u šoku da tako racionalno razmišlja i smireno.
Prema tome, tuga kao supstanca neka bude prisutna, ali mi moramo živjeti sretno. Nadam se da će mladim generacijama to biti samo historija, da to bude u knjigama, a da ne budu posjećivani tom pošasti koja se zove rat. Moramo se boriti. Ratovi su jedan veliki biznis i prave se smisleno. Što su nama uveli to? Bili smo prekrasna zemlja s dostignućima koja danas možemo samo sanjati. To je sve trebalo razoriti. Sad imamo kredite koje će treća generacija vraćati. Razore sve, unište, pa vam daju kredite. To je nevjerovatan svjetski mehanizam koji funkcionira. Armije i oružja koja postoje moraju se upotrijebiti.
