Prethodnih je godina na isti dan Beograđanin Ivan Lalić podsjećao na potresnu priču o Sarajliji i Beograđaninu koju je nazvao "Sarajevsko–Beogradska priča". On je imao 25 godina kada je teško ranjen, a spasio ga je pripadnik Armije BiH Mufid Ramić, koji je kasnije tokom agresije izgubio život. Ove godine nije to učinio jer kaže da mu sve teže biva, ali se iznenadio kada je ugledao da je neko na Facebooku umjesto njega to učinio.

– To je jedna privatna priča. I ranije sam dolazio u Sarajevo, ali nije bila toliko vidljiva. Iz Beograda sam i tokom rata sam radio u Međunarodnom crvenom križu. To je bio moj izbor. Imao sam pozive da se priključim srpskoj vojsci, ali sam smatrao da to nije moj rat. Prvu godinu sam proveo u Hrvatskoj i čovjek, kada uđe u taj humanitarni diskurs, postane vrlo lojalan toj ideji. Poslije Hrvatske, desila se Bosna. Bio sam tu od samog početka i vidio sam koji je to pakao.

Kroz Crveni križ smo počeli da organiziramo logistiku i kanale komunikacije pomoći. Jedne prilike smo donosili infuzije za bolnicu na Koševu i tada je napadnut naš konvoj na Vratniku, gdje sam bio teško ranjen, a isto tako i moj kolega iz Švicarske. Jedan momak Mufid, koji je bio branilac Sarajeva, izvukao me iz džipa i nekako sam dospio do bolnice. Bio sam ranjen u glavu, a noga mi je gotovo visila, ali sam preživio – za dlaku. 

Nažalost, moj kolega Frederik Moris nije. Mufid me dan poslije posjetio u bolnici, donio mi „napolitanke”, i to je bio naš prvi i posljednji susret – ispričao je svojevremeno Ivan Lalić, koji je u Sarajevo pokrenuo, nažalost, neuspješnu beogradsku priču "Mixer House".

Danas je za Avaz.ba potvrdio da će jednog dana tu priču pretvoriti u dramu, scenario za film, ili u roman.

Njegovu priču koja je toliko potresna prenosimo u cijelosti, u čast herojstva i ljudskosti:

- Prije tačno 23 godina, jedan oniži momak sa Vratnika, Sarajevo, pod kišom metaka i granata dotrčao je do džipa Crvenog krsta, a u kome sam se nalazio teško ranjen, bez svijesti i bez prevelikih šansi da preživim.

Nekako me izvukao, tijelom me zaštitio od novih gelera koji su prštali na sve strane. Ubacio me u stari Zastavin kombi, gdje je već bio Frederik, teško ranjen. Obojica smo ozbiljno krvarili, kombi je krenuo ludačkom brzinom kroz uske, razrovane sarajevske ulice. Mufid je stajao nad nama i pjevao Čelentanovu pjesmu “A, cao mi cantare”, pokušavajući da nas drži u životu. Uslijedile su duge i ozbiljne operacije u bolnici na Koševu, primio sam 24 kese krvi.

Ujutru, probudio sam se živ, Frederik je, nažalost, preminuo u toku noći iako su prognoze bile obrnute s obzirom na težinu povreda. Mufid, vojnik Armije BiH, došao je u bolnicu da me posjeti. Donio mi je napolitanke. Iako u Sarajevu već nije imalo šta da se jede. Iako mi je bila slomljena vilica i nisam mogao da jedem – ni tada ni mjesecima poslije nesreće. Gledali smo u napolitanke i cijedili riječi. Pričao sam mu o beogradskom koncertu podrške Sarajevu. Rambo Amadeus i drugari.

Značilo mu je. Sjetno je izgovorio "jes vala, beogradska raja… prava je."

Ustao je, rastali smo se. Više ga nikada nisam vidio. Tokom 23 godine koje slijede nebrojeno puta sam pokušavao da ga pronađem, zagrlim. Da malo ćutimo, da se dogovorimo kako ćemo dalje. Nisam uspio ili nisu htjeli da mi kažu. Sinoć, uoči premijere Dogvilla u Sarajevu, konačno sam uspio.

Poslije toliko vremena. Zaplakao sam. Ramić (Ismeta) Mufid poginuo je 7. decembra 1992. braneći Sarajevo. Bio je moje godište. Čovjek koji mi je omogućio drugi život. Čovjek zahvaljujući kojem postoje Lea, Tina i Lav. Počivaj u miru, Mufide. Obilaziću te kad god dođem u Sarajevo. Dok je mene, bit će i tebe. Tvoj beogradski brat…