April je mjesec, vrijeme crnih godišnjica za Sarajevo i cijelu BiH, ali i vrijeme da se podsjetimo ljudi koji su se usprotivili zlu, onih pojedinaca koji su u mračnim vremenima sačuvali ljudskost i oduprli se zločinačkom mahnitanju svojih sunarodnjaka. Jedan od njih bio je i Mladen Vuksanović, urednik i scenarista dokumentarnih filmova na TV Sarajevo, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, između ostalog i Prix Italia 1991. godine.
Mladen Vuksanović proveo je prvih 110 dana rata na Palama, u svojevrsnoj izolaciji, jer je kao autor i urednik TV Sarajevo odbio da radi za Srpsku televiziju na Palama i da bude dio ratnohuškačke mašinerije. Kad ga je koleginica Vojna Travanj pozvala i upitala kad će početi da radi za njihov „Srpski informativno-televizijski centar“, Vuksanović je odgovorio rečenicom koja treba da uđe u anale novinarske etike: „Ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar“.
Za vrijeme boravka u strogom centru mraka, među ubicama i pljačkašima, Vuksanović je vodio dnevnik koji je, kako sam kaže, „pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće“. U jednom dnevničkom zapisu Vuksanović bilježi:
„Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju“.
I to samo zato što je u svom dnevniku pisao golu istinu o užasu koji je zavladao na Palama.
Licem u lice sa nepojmljivim zlom
Vuksanović je svoj ratni dnevnik 1996. godine objavio kao knjigu pod naslovom „Pale 5. 4. - 15. 7. 1992“ u zagrebačkom Durieuxu, a potom su uslijedili prevodi na engleski i njemački jezik. Predgovor za njemačko izdanje napisao je tadašnji ministar spoljnih poslova Njemačke Joška Fišer.
Dnevnik sa Pala je neprocenjivo svjedočanstvo o prvim mjesecima rata, svjedočanstvo zgroženog, očajnog pojedinca koji se našao licem u lice sa nepojmljivim zlom, pisano rukom časnog čovjeka i pouzdanog svjedoka. Dok paljanskim ulicama prolaze Vuksanovićevi poznanici obučeni u uniforme, dok nebom lete vojni helikopteri iz Srbije, dok sluša gruvanje topova sa Trebevića koji siju smrt po Sarajevu – on sve to bilježi u svoju svesku, kako bi sačuvao istinu o Karadžićevim ubilačkim bandama.
Kako bi sa tom jezivom istinom sačuvao i sopstveni zdrav razum.
Na samom početku opsade Mladen i njegova supruga Jadranka zatekli su se u svojoj kući na Palama, dok su njihovi tek punoljetni sin i kćerka ostali u Sarajevu. Vuksanović bilježi da je sina mjesec dana ranije poslao u Sarajevo kako bi izbjegao mobilizaciju na Palama, te kako tu odluku nije mogao da objasni nekim članovima porodice:
„Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu.“
Pokazalo se da postoji i nešto gore od smrti - a to je prestati biti čovjek i postati ubica. Iako je Vuksanović ateista, i on i njegov sin razmišljaju na jevanđeoski način, u duhu Hristove izreke: „Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naudi?“
Na sličnu misao nailazimo i u Talmudu: „Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima“. Gospodari smrti sa Pala i iz Beograda nikada sebi nisu postavili ovakvo pitanje, nikada se nisu zapitali: „Kakva je korist čovjeku ako zadobije Veliku Srbiju, a dušu svoju izgubi?“ Valjda nisu imali šta da izgube.
Kad ljudi postanu ljudožderi
Atmosferu koja je tih mjeseci vladala na Palama Vuksanović dočarava u nekoliko poteza, izazivajući jezu u čitaocima:
„Noć bez sna. Oko pola noći počinje rafalna pucnjava na kuće Muslimana. Sve su to naše komšije i prijatelji. (…) Niko ne zna šta se dešava u mraku, niko ne smije izaći na ulicu, svi smo satjerani u naše mračne sobe, u kojima odbrojavamo sate do svitanja zore. Noć je ovdje kao grotlo ponovo probuđenog vulkana. Čovjek je potpuno sam, prepušten na milost i nemilost barbarima”.
Kratkim rečenicama, telegrafskim stilom, bilježeći gole činjenice, Vuksanović dočarava slike pakla na zemlji:
„Na Palama se srpski rezervisti opijaju opljačkanim viskijem. Noću pucaju na muslimanske kuće. Luđački ples barbara na ovim prostorima. Totalno 'Oslobađanje đavola'.“
Jeziva je scena u kojoj Mladenova prijateljica gleda utovarivanje zarobljenika u kamione ispred centralnog zatvora na Palama, a jedna žena koja stoji sa strane, do tada mirna domaćica, odjednom zaurla: „Zakoljite tu gamad, zašto ih štedite!“
Veliki dio Vuksanovićevog dnevnika obilježen je nevjericom – čovjek gleda šta se oko njega događa, sopstvenim očima vidi kako ljudi postaju ljudožderi i jednostavno ne može da vjeruje u ono što vidi, jer je stvarnost postala toliko đavolska da to prevazilazi mogućnosti ljudskog poimanja.
Zaista, kako shvatiti, kojim to saznajnim aparatom pojmiti da su ljudi preko noći postali gori od zvjeri; da komšije, kolege i prijatelji s kojima je čovjek provodio život sada ispaljuju prave i medijske plotune na grad u kojem su do juče radili i provodili najbolje godine svojih života?
Jedan od prvih dnevničkih zapisa govori upravo o tom neshvatljivom užasu koji je nastupio: „Paljani bombarduju Sarajevo, Stari grad i moje prijatelje koji tamo žive!“ U jednom poznijem zapisu kaže: „Svaka eksplozija granate što pada na grad i razara ga boli me kao da mi raznosi mozak“.
Vuksanović opisuje svoje komšiju, prijatelje i bližnje koji su skinuli maske, a ispod nje se ukazalo lice izobličeno od mržnje. Tako opisuje posjetu očevom grobu na kojem sreće prijatelja iz djetinjstva koji je sada u uniformi. Prijatelj ga napada zato što je snimio film o razaranju Dubrovnika „Oslobađanje đavola“ i kaže mu: „'Nasjeo si ustaškoj laži'. Njegova žena kaže: 'Samo im zamjeram (Paljanima) što su bombardovali Sarajevo, a da nisu sve Srbe izvukli van!'“.
Granatiranje prijatelja
Ima mnogo sličnih zapisa, jedan glasi ovako:
„Saznajem da mi je bivši prijatelj sa Pala unaprijeđen u komandira čete što sa Trebevića granatira ljude – naše prijatelje u Sarajevu – s kojima je prije dvije godine u mojoj kući slavio Novu godinu. Čekam da mu jednom pogledam u oči. Razmišljam kada će doći da me hapsi.“
Vuksanović pripovjeda kako im je u posjetu došla supruga njihovog bivšeg prijatelja M.R. koji sada s Trebevića puca na Sarajevo: „Provela je veći dio života u Sarajevu, tamo do rata radila, i ni jednog časa, ni jednom riječju, ne iskazuje žalost za tim gradom i ljudima u njemu. Kaže: 'Sve je to kriv sistem, sve je režirano u Vatikanu, ljudi nisu krivi'“.
Na te riječi opravdavanja zločina reaguje Mladenova supruga Jadranka: „Nema tog sistema koji bi me natjerao da bilo koga ubijem. Umrijet ću, a neću shvatiti svu ovu mržnju“.
Jedne noći u posetu im dolazi i narečeni M.R. koji priča kako mu se brat javio iz opkoljenog Sarajeva, žaleći se kako su mu stan opljačkali srpski vojnici. Na bratovljevu žalbu M.R. reaguje izlivom bjesa: „Da znam koordinate, svojim rukama bih mu granatirao taj stan. Zar ne zna da je rat?“ Suočen sa ovolikim potonućem u zlo, Vuksanović komentariše:
„Nevjerojatno. Najbolji drugovi na Palama bili su mu Muslimani, u Sarajevu se školovao i zaposlio, a sada iz njega izbija samo mržnja prema tim ljudima i gradu čak i prema bratu, koji u Sarajevu čuva stan. (…) On je zahvalna tema za jednu posebnu analizu, kako se čovjek, pojedinac, koji je nekada bar malo mislio svojom glavom, tako brzo utopio, prilagodio novom talasu fašističke svijesti.“
Takvi rascjepi u porodicama u to vrijeme postaju najnormalnija pojava. Vuksanović navodi još jedan sličan primjer: „Saznajem da drugi moj prijatelj, skijaški entuzijasta, hoće da se odrekne sina, koji stalno ponavlja: 'Od Sarajeva treba napraviti krompiruše!'“ I sumorno konstatuje do čega je doveo Miloševićev i Karadžićev ubilački pohod: „Kakav užas. Kakvo cijepanje ljudi na Ove i One, bliski prijatelji i srodnici postaju neprijatelji“.
Fašizam uzima svoj danak u krvi
Vuksanović se ne libi da ono što vidi oko sebe nazove pravim imenom. U zapisu od 9. maja čitamo:
„Danas je Dan pobjede nad fašizmom. U Evropi i svijetu, ali ne i ovdje. Ovdje se on ponovo rađa i uzima svoj danak u krvi“. Zaista, Vuksanović je bio u prilici da svojim očima gleda ponovno buđenje fašizma na tlu Evrope, i to upravo u onoj zemlji koja je pola vijeka ranije fašizam porazila. Otuda i njegov komentar:
„U jedno sam siguran: agresori i ubice iz ovog rata su nasljednici onih koji su poraženi u prošlom. Mislio sam da je njihov duh zauvijek pokopan, a on je sada izišao iz groba da ponovo sije smrt oko sebe.“
Povampirenje četništva i fašističkih metoda bilo je vidljivo na svakom koraku. Vuksanović bilježi brojne primjere: „Jutros je na kapiji paljanske pilane osvanuo natpis: 'Zabranjen ulaz svim NESRBIMA'. Još jedan korak prema čistom fašizmu“.
Da se radilo o fašizmu, ideologiji uništenja i smrti u domaćoj izvedbi dovoljno govori sljedeći dnevnički zapis: „Jutro počinje viješću da je u Sarajevu bombardovano porodilište. To je novo porodilište, izgrađeno novcem građana (samodoprinosom). Ima li za stvorenja sa brda ijedno 'sveto' mjesto u Sarajevu?”
Kako drugačije nazvati one koji su u stanju da topovskim granatama gađaju novorođene bebe nego fašistima?
Vuksanović rezignirano konstatuje: „Korak po korak, nova vlast na Palama sprovodi u život onu Hitlerovu ideju o supremaciji jedne nacije nad drugom, a arijevcima i Židovima. Samo što je Hitleru za to trebalo par godina, a ovima par mjeseci“.
Karadžić, Mladić i njihove ubilačke horde nisu gubili vrijeme, kao ponosni nastavljači ideologije rođene u pomračenim umovima. Vuksanović piše: „Gledam neke stare novine (na Pale uopće ne stiže štampa) i neku staru fotografiju Hitlera u njima. Gleda me kao da je ustao iz groba i šeta oko mene. Ne mora on da ustane, njegovi nasljednici su već oko mene“.
Novinari, saučesnici u zločinu
Jedan od lajtmotiva Vuksanovićeve knjige je ponašanje njegovih kolega novinara koji su se dobrovoljno stavili u službu novog režima, postajući tako saučesnici u zločinu. Pokazalo se da su mnogi od onih koji su se predstavljali kao novinari bili samo sluge u potrazi za gospodarom. Vuksanović bilježi njihov moralni i profesionalni sunovrat:
„Na Srpskom radiju slušam svoje dojučerašnje kolege kako pozivaju 'svoj narod' na konačni obračun s 'islamskim fundamentalizmom'. Prošle godine pozivali su 'svoje komuniste' na konačni obračun sa svim nacionalistima. Sada rade za drugog gazdu.“
Fabrika medijskih laži radi neprestano, stvarajući paralelnu stvarnost za račun Karadžićevih ubica. Dok jedni ubijaju granatama, drugi ubijaju riječima, najvažnija je dobra podjela posla: „Srpski radio upravo objavljuje vijest da 'ni jedna granata nije ispaljena sa Lapišnice (Pale) na Sarajevo'. Dok to slušam, čujem potmulu grmljavinu topova iz pravca Lapišnice. Ovaj narod je sukus laži, njegova suština je laž“.
Novinari koji su se stavili na raspolaganje mašineriji za ubijanje postali su najobičniji ratni huškači. Njihov izbor bio je dijametralno suprotan od Vuksanovićevog, oni su bili nacionalni, a ne profesionalni novinari.
U pojedinim trenucima Vuksanoviću se činilo da su njegove vajne kolege još veći zločinci od onih koji granatiraju Sarajevo: „Gledam naveče beogradski TV Dnevnik i ponovo se uvjeravam kako su neki novinari ubice i ratni zločinci, čak gori od onih što sa okolnih brda razaraju Sarajevo i ubijaju civile. Pomračenom i zaslijepljenom mozgu njihove riječi su jedini putokaz“.
Nakon masakra u Ulici Vase Miskina, „zločina od kog mozak staje“, Vuksanović je potpuno zgrožen, slomljen: „Ne mogu da dišem, hodam, mislim, ne mogu da podnesem sebe kao dio ljudskog roda“. A onda gleda na Srpskoj televiziji sa Pala nekadašnju koleginicu Radu Đokić koja kaže da su to namjerno uradili sami Muslimani da bi šokirali svijet. Njegov komentar je kratak i jasan: „To nisu novinari, to su profesionalne ubice“.
Potom navodi još jedan detalj koji razotkriva zločinačku prirodu takvog novinarstva: „Još jedan argument Rade Đokić da je sve bilo smišljeno: kako to da se ekipa TV Sarajevo našla brzo na mjestu masakra? A zna, vrlo dobro, da je nedavno jedan punkt TV Sarajevo formiran u bivšoj radio-stanici, stotinjak metara daleko, i da su mobilne ekipe stalno obilazile grad“.
Odlazak sa Pala
Živjeći u svojoj kući Mladen Vuksanović se iznenada našao duboko u neprijateljskoj teritoriji, okružen komšijama i poznanicima koji su preko noći srbnuli i postali ubice. Tamo gdje bi trebalo da bude svoj na svome i među svojima, bio je – kako to reče Radomir Konstantinović za sebe, u po mnogo čemu sličnoj situaciji – „tuđ u tuđem setu“.
Jer poštenom, časnom čovjeku svijet kojim su zavladali lopovi i koljači, svijet u kojem je okružen ljudima iz čijih očiju gleda smrt – može da bude samo tuđ. Otuda Vuksanovićeva čvrsta odluka: „Ako preživim, s Pala ću definitivno otići, da se više nikada ne vratim u rodno mjesto koje sam toliko volio. Ne zbog straha da će me ubiti, već zbog najdubljeg stida što živim okružen ubicama i pljačkašima“.
Kada su srpske vlasti protjerali Vuksanovićeve komšije Muslimane sa Pala, došlo je vrijeme da i on napusti svoje rodno mjesto koje više nije mogao da prepozna u tami koja je zavladala. Uspio je da pobjegne sa Pala u Rijeku. Sa sobom je ponio i svoje vrijedno svjedočanstvo o užasu koji je vidio, sakriven u prtljagu. Pri kraju dnevnika Vuksanović svodi račune sa svojim rodnim mjestom:
„Pale za mene sada postoje samo kao sjećanje na divne ljude s kojima sam proveo djetinjstvo i mladost, na livade i šume, na snijeg i skijanje, na opijanje i ljubljenje. Ove današnje Pale za mene su pokopane u grobnicu i više ne postoje“. Umro je na Cresu u 57-oj godini života, radeći kao noćni čuvar.
Mladen Vuksanović je pravi srpski heroj, čovjek koji ne smije biti zaboravljen, velikan na kog svi ljudi koji su u sebi sačuvali zrno humanosti treba da budu ponosni. A njegov dnevnik sa Pala, potresni dokument čije se rečenice zabadaju pravo u mozak i srce, trebalo bi da postane obavezna školska lektira u Srbiji i Republici Srpskoj.
Tek kada djeca budu iz Vuksanovićevog dnevnika učila istinu o prošlosti, tek kada ulice srpskih gradova budu nosile njegove ime, znaćemo da se nešto zaista promjenilo na ovim prostorima. Do tog trenutka u nekoj dalekoj, boljoj budućnosti, ostaje nam da čitamo dnevničku knjigu Mladena Vuksanovića i da čuvamo uspomenu na velikog čovjeka koji je uspio da sačuva razum i ljudskost na najgorem mjestu, u samom srcu tame.
