Početak aprila 2001. godine: Selo Kučić Kula kod Zvornika. Sunčan aprilski dan utonuo u šutnju odaje sliku tužne razvaline, u kojoj su damari života odavno utihli. Porušene kuće, zatrpani bunari, jedva prohodni putevi. Ni pas, ni mačka da vas iznenade, a kamo li da vam, kao nekad, kakva nana iz avlije mahne i pozove da predahnete uz kafu. Nikog. Muške glave pogotovo. S Murgetom u društvu prolazimo pored njegove srušene kuće. Težak mu korak. U dnu sela prizor kakav ni prije, a ni poslije nikad i nigdje nismo vidjeli: Desetak starijih žena, organiziranih u mobu, kamenom pristiglim tog dana kao podrška povratku, nasipaju razrušeni put. Dok zamahuju lopatama, zarobljene svaka u svojoj tegobi, tiho odgovaraju na selam ne obazirući se na molbu da ih fotografišemo. Svejedno im.
Najbolji svjedok
April, 18 godina kasnije: Ponovo smo na Kučić Kuli. Ni traga od nekadašnje slike sela do kojeg se, odavno već, dolazi asfaltnim putem. Kuće su obnovljene, s lijepim fasadama, ograđenim i cvijećem ukrašenim dvorištima. Izgrađen je vodovod, zgrada mekteba i pored nje spomen obilježje sa uklesanih 92 imena nevino ubijenih civila i u ratu poginulih šehida. Djeca, s ruksacima na leđima promiču sokacima. U avliji nene Hurije Bošnjak i njene snahe Zemine kafa za dobrodošlicu.
- I moj otac je sa onih oko 700 zarobljenika iz našeg i okolnih sela 1.juna 1992. godine odveden sa Bijelog Potoka i ubijen. Imao sam tada 7 godina. Čim je došao mir, majka i nena su odlučile da se vratimo na svoje. Fotografija na kojoj žene s Kučić Kule nasipaju seoski put, među kojima i moja nena Hurija, najbolji je svjedok šta su sve one podnijele da bi obnovile život u ovom selu. Ako me pitate jesam li pogriješio što sam se vratio, iako godinama ne mogu da dobijem bilo kakav posao, moj odgovor je, još uvijek, da nisam. Nažalost, gledajući koliko nas je nakon povratka, napustilo Podrinje, često sebe pitam kakva budućnost čeka mene, moje djete, moj narod. Ovdje nas je 2008.godine bilo daleko više nego danas - priča naš domaćin Elmedin Bošnjak, mladi nezaposleni profesor historije, inače jedan od četiri bošnjačka odbornika u Gradskoj skupštini Zvornika.
Niko ne zna koliko u selu živi Bošnjaka od predratnih blizu 700. Iako su mnogi stekli fakultetske diplome, u javnim institucijama radi tek njih dvoje. Nekoliko mladića zaposleno je u privatnom sektoru, dok su ostali, u potrazi za poslom, otišli na rad u inostranstvo, mahom kao sezonci. Poslije je većina odvela i porodice.
- Ja sam među desetak Bošnjaka zaposlenih na brenti koja je u vlasništvu jednog Slovenca. Kolika god da je plata, ona je sigurnost za moju porodicu. Kamo sreće da je od tih silnih donacija koje su, navodno, davane za povratak, ovdje izgrađen neki pogon. Mnogi sigurno ne bi razmišljali o odlasku. Ovako, ko imalo misli o budućnosti svoje djece razmišlja da ode - kaže mladi Samir Bošnjak, jedan od prvih povratnika na Kučić Kulu.
Ljubav i razočarenje
I Elmedin i Samir i mnogi koje smo prije tri dana sreli na Kučić Kuli ne kriju ljubav prema mjestu u kome su rođeni i gdje su živjeli njihovi očevi, djedovi, pradjedovi. Ne kriju ni razočarenje zbog indolentnog odnosa države prema opstanku Bošnjaka u RS-u. Ističu da se često pitaju kome ti Bošnjaci pripadaju, a vlastitim entuzijazmom pokušavaju održati veze između sela u kome žive i onih koji su ga napustili.
Veza se, saznajemo, još održava, te oni koji žive u inostranstvu, osim što povremeno posjećuju nekadašnje domove, redovo učestvuju u svim akcijama koje se provode u cilju poboljšanja infrastrukture i života u Kučić Kuli. Pitanje je samo: dokle.
"Rođenih“ se ne odriču lako
Elmedin je 2011. godine osnovao portal „Rođeni u srcu Kučić Kule“, koji je za sve koji su u ratu, ali i nakon rata napustili selo postao mjesto za druženje i razgovor.
Saznajemo, također, da je tradicionalno ovo selo navijalo za „Velež“ iz Mostara i da i danas u znak ljubavi prema „rođenim“ svake godine, u aprilu, organiziraju turnir u malom fudbalu na koji pristignu i mnogi koji žive van BiH.
Doći će i ove godine kako bi pokazali da se Kučić Kule, ali i „rođenih“ ipak, lako, ne odriču..
Muževi pobijeni, djeca otišla za nafakom
- Mi smo ovdje, uglavnom, same. Muževi su nam pobijeni, djeca koja su preživjela većinom su otišla za nafakom u druge zemlje. Obnovile smo kuće, radimo oko zemlje koliko možemo. Što se tiče bezbjednosti nemamo nikakvih problema. Vjerujemo da naša djeca koja su vani neće zaboraviti svoju babovinu i da će i nakon što nas ne bude dolaziti u Kučić Kulu – govore nam hrabre žene koje s radošću gledaju fotografiju nastalu prije 18 godina .
