Presuda Radovanu Karadžiću je izuzetno važna i dugo čekana, izjavila je za Glas Amerike profesorica međunarodnog prava Dajen Orentliher (Diane Orentlicher), koja je u Obaminoj administraciji bila zamjenica ambasadora za ratne zločine.

Ona kaže da je za mnoge žrtve važno i da je Tribunal ustanovio historijske činjenice koje će nadživjeti sadašnje lidere i test vremena.

- Za žrtve je bilo toliko važno da se Radovan Karadžić i Ratko Mladić suoče sa pravdom. Čekale su toliko dugo. On je uhapšen prije deset godina, a tek danas konačno osuđen za genocid i druge teške zločine i izrečena mu je najteža kazna. Mislim da je za žrtve koje su preživjele nezamisliva zvjerstva presuda moralno zadovoljavajuća - govori profesorica.

Orentliher kaže da je očekivala da prvostepena presuda bude u velikoj mjeri potvrđena, ali da nije bila sigurna jer su neke ranije presude Tribunala "bile iznenađujuće." Ona dodaje da je preinačenjem u doživotnu kaznu ispravljena nelogičnost da je nekim Karadžićevim podređenima bila izrečena doživotna zatvorska kazna, a njemu nije. Za žrtve je, možda najvažnije, da je razmjere zločina utvrdio jedan međunarodni sud, kaže ona.

- Mnogim žrtvama je važno da je Tribunal utvrdio historijske činjenice koje će nadživjeti test vremena, a to je važno pošto su činjenice u regionu još osporavane i nema zajedničkog razumijevanja i narativa o tome šta se dogodilo, ko je odgovoran i ko je počinio zločine. Za mnoge preživjele postoji osjećanje da će ovaj tribunal napisati historiju koju će ljudi čitati generacijama kasnije. To neće biti riječi sadašnjih lidera, nacionalista koji poriču činjenice, to će biti ovaj tribunal.

Orentliher ne očekuje da će daljnje žalbe Karadžićevih advokata biti uvažene.

- Presuda je konačna. Ne iznenađuje me što pokušavaju da još nešto poduzmu, ali mislim da je skoro ironična činjenica da je Karadžić sada veliki zagovornik pravnog procesa. Za mene je bio danas jedan duboko potresan momenat. Na samom kraju čitanja presude sudija je tražio Karadžiću da ustane i on je ustao i slušao i to je bio njegov način da prizna autoritet ovog suda koji je osporavao od samog početka i morao je da prizna, samim svojim prisustvom i tim ustajanjem, da je osuđen na doživotnu robiju zbog organizacije stravičnih zločina. Mislim da će taj momenat biti važan preživjelima – bilo je veoma moćno vidjeti ga kako stoji i sluša da mu Sud saopćava pravnu sudbinu. Treba da to registriramo – i kažemo, to je bilo dobro, fundamentalne norme pristojnosti su potvrđene. On se nije izvukao.

​Karadžiću je suđeno kao pojedincu, naglašava Orentliher.

- Tribunalu je kroz historiju bilo važno da pošalje poruku da ne osuđuju grupe, već pojedince, jednog po jednog, i to je svakako tačno. Drugo pitanje je kako jedna manja ili veća zajednica ili država može da se suoči sa svojom odgovornošću za političke odluke koje je njihova zemlja ili zajednica donijela i to je veoma važan i izuzetno težak i mučan proces.

Američka profesorica i stručnjak za pitanja ratnih zločina ističe da su Haški tribunal pratila nerealna očekivanja. Ona dodaje da neće biti potpunog mira ili pomirenja na Balkanu dok se lideri i građani ne angažiraju na historijskom polaganju računa, na osnovu činjenica i uz empatiju.

- Ljudi moraju da se vrate sopstvenom moralnom kodeksu. Mnogi su branili ono za šta su znali da je pogrešno. ​Ljudi u regionu sa kojima sam ja razgovarala, koji su živjeli u zajednicama gdje se dogodilo etničko čišćenje znali su šta se dogodilo, vidjeli su kako im komšije nestaju, znali su ko to radi, u nekim slučajevima su to bili njihovi rođaci i nisu se pobunili. Znali su da se dešava nešto pogrešno, ali su u poziciji da to brane i poriču i to je težak teret, nije zdrava baza za napredak i razvoj.

Jačanje etničkog nasilja i negiranje zločina

Radovan Karadžić nedavno se pojavio u medijima kao jedan od ljudi koji su inspirirali bjelačkog nacionalistu koji je napao muslimane na Novom Zelandu. Negiranje zločina i širenje lažnih informacija su globalni problem, kaže profesorica Orentliher.

- To je pitanje s kojim se suočavamo ne samo u bivšoj Jugoslaviji nego i širom svijeta, došlo je do jačanja zločina mržnje koji su često inspirirani činjenično netačnim narativima i cijeli svijet pokušava da riješi taj problem, utvrdi kako da se to zaustavi kada dođe do mobilizacije etničke mržnje i pravdanja nasilja.

Američku profesoricu brine kada vidi mlade u regionu Balkana koji treba da nose teret stalnog sukobljavanja s poricanjem činjenica da su obeshrabreni.

- Ali ono što me inspirira su mlađi i stariji ljudi koji kažu – ne možemo ovo da dozvolimo. Pronaći ćemo način da promijenimo stvari, razgovarat ćemo sa neistomišljenicima, tretirati ih kao ljudska bića, nećemo se zatvarati u zajednice ljudi koji misle isto što i mi. Ima toliko novih izazova koji nemaju veze s Tribunalom već sa algoritmima koji se koriste na društvenim mrežama, koji manipuliraju i doprinose širenju poruka mržnje. Znamo koliko je opasno njihovo širenje i to je izazov današnje generacije, ali nemamo luksuz da budemo obeshrabreni - zaključuje Dajen Orentliher.