Iako je agresija na Bosnu i Hercegovinu zvanično počela 1992. godine, i cijela 1991. protekla je u znaku napetosti i provokacija iza kojih je stajala Srpska demokratska stranka, na čelu s Radovanom Karadžićem. Brojne opstrukcije i nimalo bezazlene poruke kulminirale su Karadžićevom otvorenom prijetnjom genocidom tokom obraćanja u Skupštini Republike BiH 14. oktobra 1991.  

Tokom žestoke rasprave o Memorandumu o suverenitetu, Karadžić je jasno najbrojnijem narodu u BiH zaprijetio nestankom.

Burne reakcije

I to ako zatraži suverenost i nezavisnost Bosne i Hercegovine i otcjepljenje iz Jugoslavije, koja je tada, pod vodstvom Slobodana Miloševića, trebala doživjeti preobrazbu u "veliku Srbiju" i iz čijeg su sastava već bile izašle Slovenija i Hrvatska.

- Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi hoćete da izvedete BiH, ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer, muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje... - poznata je Karadžićeva prijetnja upućena sa skupštinske govornice.

Nakon burne reakcije i žamora u sali, uz povike da su to krupne riječi, Karadžić je kazao: “Neka su to velike riječi, jer velike situacije zahtijevaju velike riječi. Kako ćete vi spriječiti da svako svakoga ne ubija u BiH?"

Tadašnja Skupština sastojala se od dva doma: Vijeća građana i Vijeća općina. U prvom je bilo 130 predstavnika, od kojih su 34 bila iz SDS-a, dok je u Vijeću općina bilo 110 predstavnika, po jedan za svaku općinu u tadašnjoj republici i iz SDS-a ih je bilo 38.

Budući da nisu dobili podršku svojim idejama o ostanku u zemlji koja je trebala postati “velikom Srbijom”, SDS-ovi predstavnici demonstrativno su 15. oktobra u jutarnjim satima napustili Skupštinu.

No, Karadžićevom zloglasnom obraćanju te napuštanju Skupštine BiH od njegovih SDS-ovaca prethodile su mnoge aktivnosti i pripreme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Kamioni s oružjem

Dok je Karadžić u Skupštini BiH govorio da se “jedan narod preglasava” i da se nad “srpskim narodom vrši pravno nasilje”, na hiljade vojnika, tenkova i cijevi bivše Jugoslavenske narodne armije dopremano je oko Sarajeva i drugih bh. gradova iz Slovenije i Hrvatske, koje su morali napustiti.

Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već 1. oktobra 1991. iskusilo ratne strahote, bilo je selo Ravno.

Disoluciju Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. godine formirana je “Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini”.

U Čelincu je 25. aprila 1991. konstituirana zajednica četrnaest srpskih krajiških općina, a 8. juna 1991. oko 200 policajaca tzv. SAO Krajine iz Knina ušlo je u Drvar i Bosansko Grahovo, gdje su održali smotru. Na taj način su demonstrirali nepriznavanje granice između tzv. srpskih krajina.

U Ustiprači kod Goražda policija je 9. aprila 1991. zaustavila tri kamiona bivše JNA sa 1.119 automatskih pušaka. Kamioni nisu bili zapečaćeni, a dokumentacija nije bila validna. Umjesto da objasni o čemu se radi ili da se nekako pokuša opravdati, vojska je podnijela krivične prijave protiv čelnih ljudi bosanskohercegovačke policije.

Na ulazu u Bileću iz pravca Nikšića policija je 24. maja 1991. zaustavila kamion s naoružanjem, u kojem je bio i Dušan Kozić, tadašnji zastupnik SDS-a u Skupštini BiH.

Akcija “Ljeto 1991”: Priprema za realizaciju prijetnji

Predsjedništvo bivše SFRJ donijelo je 18. jula 1991. odluku o dislokaciji vojnih kapaciteta iz Slovenije u BiH, Srbiju i Crnu Goru. Srpska demokratska stranka bila je zadovoljna ovakvim razvojem događaja. Općinski odbor SDS-a iz Mostara izdao je saopćenje kojim je dao "punu podršku opredjeljenju da se 14. korpus JNA iz Slovenije stacionira na područje Hercegovine i Mostara".

U dijelovima Mostara s većinskim srpskim stanovništvom organizirane su vojne snage i akcija je zavedena pod nazivom "Ljeto 1991". U Hercegovinu su 20. septembra 1991. ušli dijelovi Užičkog i Titogradskog korpusa, popunjeni rezervistima iz Srbije i Crne Gore. Svi su ovi događaji bili uvertira u Karadžićeve prijetnje, ali i njihov pokušaj realizacije nekoliko mjeseci kasnije, odnosno nakon što se održao referendum za nezavisnost i priznanja BiH kao nezavisne i suverene države.