Slaviša Šućur, legendarni ratni tenkista, dobitnik “Zlatnog ljiljana”, nekadašnji federalni zastupnik, kaže da ga svaki 1. mart boli, da osjeća ponos i tugu.
Ponos i tuga
- Ponosan sam na sve nas koji smo preuzeli odgovornost glasanjem na referendumu. Mislili smo tada da je moguće ovdje, u našoj domovini, da svi imaju svoju šansu, da zajednički gradimo svoju budućnost. Nažalost, imali smo loš start zbog rata. Ali, nakon toga, političari, prvenstveno ovi iz nacionalnih stranaka, potpuno su promašili ili čak nisu pokazali želju da nađu formulu kako da gradimo zajedničku budućnost, kako da ovu zemlju učinimo privlačnom za sve one koji u njoj žive. Pravu nezavisnost možete imati ako unutar zemlje imate stabilne odnose, sve drugo vas dovodi u opasnost da neko drugi sa strane može da manipulira i diktira u skladu sa svojim dnevnopolitičkim ili strateškim planovima - kaže Šućur.
Priznaje da sa strepnjom gleda sve što se dešava u BiH.
- Čini mi se da od 2016., od neizglasavanja tzv. aprilskog paketa, polako i nezaustavljivo klizimo nizbrdo. Propustili smo šansu. Sve je manje volje među političarima, pa i onima koji nisu na vlasti, da ozbiljno gradimo politike koje će važiti za sve u ovoj zemlji – kaže Šućur.
Samo dogovor
Zna kako su njegove želje jedno, a realnost drugo, ali je uvjeren da ima načina da život u BiH bude dobar za sve, privlačan svima.
- Za nas je jedini način da se svi koji žive u ovoj zemlji, dogovore šta i kako dalje. Nikakvi maksimalistički zahtjevi, bilo u pogledu cijepanja zemlje, bilo u pogledu gradnje nekakve čvrste zajednice po većinskom principu, nemaju šanse za uspjeh - ističe.
Saborci me zovu da se pohvale da im djeca idu vani
Od svih političkih naklapanja, stvarnih i fingiranih sukoba, za Šućura je tragičnija nesposobnost vlasti da shvati ozbiljnost činjenice da BiH ostaje bez ljudi.
- To pokazuje promašaj cjelokupne politike koja je do sada vođena. Ova zemlja ostaje bez ljudi. Pitam za koga, onda, ovi političari rade, za koje narode, kad kompletni dijelovi zemlje nestaju... Hercegovina, Krajina, istočna Bosna... Nigdje žive duše, malo povratnika. Odoše i oni koji su se vratili nakon rata. Moji saborci me zovu da se pohvale da im djeca idu vani. Tragično - zaključuje Šućur.
