Dvadeset dana nakon što je u općini Pale u FBiH proglašeno stanje prirodne nesreće, prva mašina pokušava očistiti snježne nanose na zavijanom seoskom putu ka Brdarićima. Većina mještana ipak ostaje u blokadi, jer do sela mogu samo terenci, a do brojnih zaselaka jedino traktori. Nekad je u Brdarićima živjelo oko 50 porodica, a danas ih je pet. Sistem ih je raselio, kaže Enes Škulj, koji već 21 godinu sa suprugom pokušava živjeti od vlastitog rada.

Bliže ambulanti

- Kada sam se vratio, kupio sam pet ovaca i jednu kozu i sada imam manje stado. Uzmem hranu u oktobru i do maja ne idem nikud. Koliko ima da je proglašena elementarna nepogoda, a niko nije došao da očisti put. Čistim sebi da ne zapadnem – priča Enes.

Ne vjeruje da će za nekoliko godina u Brdarićima biti života.

- Evo, i sada dolaze medvjedi, vukovi i lisice. Između kuća medvjed hoda. Ali, neka i životinja. Vidiš je i drago ti, jer nemaš komšije da sretneš – kaže Enes.

Supruga Seada Škulja zimi boravi kod sina u Prači kako bi bila bliže ambulanti. Sead tvrdi da bi, da je odnos vlasti drugačiji, bilo više i povratnika.

- Kad su izbori, glasaj za ovog, glasaj za onog, a kad je pročistiti snijeg – nema. Onda hodaj pješice gore-dolje, ako možeš - nosi na leđima, a ako ne možeš - krepaj – dodaje on.

Prazna duša

Njegov sin Sabahudin mnogima je od pomoći. Nekoga doveze, nekome prebaci hranu ili pomogne da se iščupa iz snijega.

- Brdarići su dali mnogo života, mnogo heroja i ne znam što su zaboravljeni. U ovom mezarju leže moji prijatelji i rođaci, a među njima i Himzo Sablja, komandant Hrenovičkog bataljona, i Edin Prljača, načelnik Štaba 1. drinske brigade. Kad ovdje dođem, prazna mi je duša. Ovo će se završiti tako što će ostati samo medvjedi da žive – kaže Sabahudin Škulj.

S brašnom na leđima, koje im je Sabahudin dovezao iz pet kilometara udaljene Prače, Šefik i Ibrima Hodžić idu kroz snijeg ka svojoj kući.

- Ja uz potok izlazim kući, sve nosim na leđima, a srčani sam bolesnik - priča Ibrima Hodžić.

Majka heroja

Majka komandanta Himze Sablje, jednog od heroja odbrane slobodne goraždanske teritorije, živi u snijegom zametenim Brdarićima. Do njene kuće, na brdu iznad sela, može se doći samo pješice, pa zbog snijega i starosti Rabija ne može ni na Himzin mezar, nekoliko stotina metara od kuće.

– Ustaneš, raskidaš snijeg, drva uneseš, sve ti, nema niko drugi. Tako deveram i eto ti. Ovi što su išli s njim u borbu, dođu kad se obilaze spomen–ploče, malo sjednu i odu. Iz Općine mi nikad nisu došli. Moraš živjeti pa kako god je – priča Rabija Sablja.

Bila je sama u kući i u trenucima smrti supruga.

– Nema tri mjeseca kako je umro. Neobično mi, da ti ne mogu kazati. Tri godine nije mogao raditi ništa, samo je u kući bio, nedostaje mi – dodaje ona.

Ševali sin hranu donosi na leđima

Ševala Hodžić bez pomoći sina, koji svakog petka i subote dolazi iz Sarajeva, teško bi preživjela. - Dvaput je donosio hranu na leđima. Ja ne mogu hodati bez toljage, a prsti otekli pa jedva i hljeb zamijesim - pokazuje nam Ševala.