Nakon što je „Avaz“ ponovo pokrenuo priču o sudbini nestale djece, uglavnom beba, našoj redakciji jučer su se obratili Amra i Hamdija Bečić, bračni par iz Visokog. Oni već 24 godine ne znaju šta se desilo s njihovim sinom Adnanom.
Uznemireni i nervozni
Kako su nam kazali, Amra se porodila 1. aprila 1994. godine u Kantonalnoj bolnici Zenica. Rodila je zdrave muške blizance Admira i Adnana, a porođaj je protekao u najboljem redu.
- Nikakvih problema nisam imala. Jednu sam bebu dojila, a drugu su hranile sestre. Svega nekoliko dana poslije rekli su mi da se ta beba, moj Adnan, zagrcnula i ugušila – priča nam Amra.
Hamdija je tada bio u vojsci. Kada je čuo šta se desilo, vratio se s ratišta i od odgovornih u bolnici tražio bilo kakav papir i potvrdu o smrti.
- Vidio sam da nešto nije bilo u redu. Svi su bili uznemireni i nervozni. Bilo je mnogo porodilja u bolnici, sve žene iz okolnih sela dolazile su u tu bolnicu. Kad god sam tražio potvrdu o smrti, bježali su – rekao nam je Hamdija.
Nakon nekoliko dana, vratili su se u bolnicu kako bi preuzeli tijelo djeteta i ukopali ga. No, tu ih je dočekao novi šok i povod za njihove sumnje.
- Prvo su mi tražili pare, nismo ih tada imali. Onda smo skupili novac, otišli u bolnicu da platimo. Ali, tada su nam rekli da su oni sve obavili, platili i ukopali bebu u gradskom groblju. Obišao sam sve, svaki nišan, svaki grm, ali nigdje nije bilo Adnana. Ni na jednom mjestu nije pisalo njegovo ime – nastavlja Hamdija.
Amra ističe da joj je ispod glasa jedna sestra iz bolnice rekla da slučaj prijavi policiji.
- Bilo je ratno doba, nismo se imali kome obratiti - kaže.
Pomoć građana
U našim novinama čitali su ispovijesti drugih roditelja koji godinama traže svoju djecu, ali i da se Zenica i Tuzla spominju kao centri bh. „beba mafije“, a da se niko od nadležnih time nije bavio.
- Mi 24 godine tražimo Adnana. Želimo svoju priču podijeliti sa svima u nadi da ćemo ga naći - govori nam Hamdija.
Isti scenarij, a na grobljima nema djece!
Scenarij je uglavnom bio predvidljiv - majka bi rodila blizance, u gluho doba noći jedan bi „umro“. U bolnici nisu dozvoljavali da roditelji vide bebu, tvrdili bi da će ga oni pokopati. No, na grobljima nema djece.
Ovako govore hiljade roditelja iz Srbije i Bosne i Hercegovine koji i po nekoliko decenija traže svoju djecu. Uvjereni su da njihove bebe nikad nisu umrle, sigurni da su otete, ukradene, preprodane, usvojene.
O tome svjedoče na stranici Kradjabeba.org, kojoj se u očaju pridružuju majke, očevi, sestre, braća iz cijele Evrope. Pričaju jedni drugima priče o nestancima ili naprasnim smrtima beba.
