Jedan od rijetkih ljudi u dozlaboga birokratiziranim institucijama Evropske unije koji je kod mene izazivao naglašeno poštovanje je Oli Ren (Olli Rehn).
Čovjek mi je uvijek djelovao čestito i principijelno. Bez nekih diplomatskih muljanja i razvlačenja pameti - šta može, može. Šta ne može - odmah kaže, bez uvijanja.
BiH je u to vrijeme u Briselu bila popularna
Imao sam ne jednom čast sjediti s njim i pričati. I uvijek sam nakon toga imao jasnu sliku onoga o čemu smo pričali. Rijedak osjećaj nakon razgovora s nekim iz Brisela!
Ren je bio zadužen za proširenje EU i kao komesar za tu oblast u Evropskoj komisiji predano je radio na tome. Bosna i Hercegovina je u to vrijeme, od 2004. do 2009. godine, u Briselu bila popularna. Reforme su se provodile bez zadrški, s obje strane su stvari išle kao podmazane. Vrata su nam svuda bila otvorena.
Ren je odlučio posjetiti BiH i na 10. godišnjicu genocida u Srebrenici.
Prije toga izvijestio je i Evropski parlament o tome, održao smislen govor i uradio sve ono što je i tu obećao.
Naravno, dolazak u BiH podrazumijevao je i moj zahtjev za intervju s njim. Dobio sam odgovor da je Ren zainteresiran da intervjuira mene. Hm!
U kasnijem razvoju događaja došlo se do scenarija da Ren i ja idemo u Srebrenicu. S nama u društvu bio je i novinar „Financial Timesa” Danijel Dombi (Daniel Dombey).
„Scenarij“ je predviđao da duže putovanje od Sarajeva do Srebrenice iskoristimo u međusobnim intervjuiranjima.
Kolega Dombi i ja smo odmah „uskočili“ u automobil koji će nas voziti zajedno s Renom. Svako je svakog svašta zapitkivao.
„Opaučih” čovjeka kojeg nikad ni mrko pogledao ne bih
U jednom momentu prolazili smo pored romanijskog sela Margetići. Objašnjavao sam im zašto je to selo zanimljivo. Tu su, govorio sam im, mirovne snage u BiH okružile ratnog zločinca Ratka Mladića. Amerikanac koji je predvodio operaciju bio je vrlo raspoložen da komandanta bosanskih Srba uhapsi. No, dobio je naredbu da se povuče.
Oba moja sagovornika nijemo su me slušala. Iako su bili vrlo informirani, enigma im je bila zašto je Mladić pušten iz obruča.
Došlo je vrijeme i da zvanično uradimo intervjue. Kolega iz „Financial Timesa” predložio je da Ren prijeđe na zadnje sjedište, da ja sjedim u sredini s diktafonima u ruci, evropski komesar za proširenje lijevo od mene, a kolega novinar desno.
I počeo je razgovor. Kolega Dombi je povremeno zapitkivao nešto, a ja sam se fokusirao na ono što mene zanima. Ren je odgovarao trudeći se da bude što koncizniji. U mojoj desnoj ruci su bila dva poveća diktafona, a lijevom sam se pridržavao amortizirajući krivudavu i džombastu cestu. Vozila u koloni išla su dosta brzo.
U jednom momentu, dok je Ren pričao, naletjeli smo na neku rupetinu na cesti. Odskočio sam kao i svi ostali u vozilu. Po inerciji, desna ruka sa velikim diktafonima poletjela je prilično snažno tačno u nos evropskog komesara.
Nenamjerno i nemoćan da je zaustavim, „žvajznuo” sam čovjeka svom snagom. Naočale koje uvijek nosi odletjele su prema vozaču, Ren je jeknuo i uhvatio se za nos, a oči su mu zasuzile. Nije bilo krvi.
Bio sam u šoku.
„Opaučih” čovjeka kojeg nikad ni mrko pogledao ne bih!
Počeo sam se izvinjavati, vozač se odmah zaustavio, svi su se sjatili oko Rena, kojem je bilo neprijatno, ali nijednog momenta nije bio ljut.
Brzo smo se sabrali i nastavili dalje. Razgovor je išao kao da se ništa nije ni desilo, mada se kolona sada već malo sporije kretala.
Kolega iz „Financial Timesa” uzeo je riječ i razgovor je nastavljen. Njega je zanimalo šta nas dvojica mislimo o tome kada će Balkan ući u EU. Rekao sam da bih volio da to doživim u narednih 20 godina, da su rokovi o 2014., nažalost, nerealni...
Ren je klimao glavom.
Rekao sam i da je moguće da BiH bude dio EU, ali da to zahtijeva mnogo manje birokratije, a mnogo više konkretnih aktivnosti Brisela, da nam trebaju jasne poruke, a ne birokratske floskule. I da će ga, ako Ren to pokuša provesti, evropska birokratija slomiti, kao što su uradili toliko puta prije i poslije toga.
Govorio sam i da BiH ne treba EU, u konačnici. Od članstva nam je mnogo bitniji sistem striktne vladavine zakona. I ništa više.
Ren je govorio da se slaže u svemu, uključivši i birokratiju.
Dok smo pričali i dalje na zadnjem sjedištu automobila, povremeno bih pogledao prema njegovom nosu. Nije bilo posljedica mog „knock-outa“. Dobro je!
Principijelna podrška prijatelju
Oli Ren je Finac. Uživa ugled u svojoj državi kao neprikosnoven i principijelan čovjek. No, to ga je u jednom momentu skupo koštalo.
U procesu lustracije na udaru se našao i jedan njegov bliski prijatelj koji je optužen da je bio špijun Sovjetskog saveza.
Ren je odlučno istupio i rekao da je to - laž! I čvrsto branio svoj stav.
Doživio je oštre kritike, političke akcije i ugled su mu pali, ali nije odustajao. Principijelno je branio prijatelja i tvrdio da se radi o podmetanju.
Razvila se nacionalna rasprava je li čovjek špijun ili nije. I to je trajalo. Ren se suočio s krajem političke karijere. Ali nije odustajao.
Na kraju se pokazalo da su materijali o tome ko je bio sovjetski špijun isfabricirani.
Prijatelj je doživio rehabilitaciju i izvinjenja, a Ren dobio još jedan pečat karakternosti i čvrstine.
Zauvijek pamti Srebrenicu
Govoreći pred poslanicima oba doma Državnog parlamenta u jednoj kasnijoj posjeti BiH, Ren se osvrnuo na posjetu Srebrenici 11. jula 2005. godine.
- Dopustite mi da iznesem i jedan lični stav. Bez obzira koliko žarko željeli budućnost, prošlost živi u našim mislima i duši. Bio sam u Srebrenici na 10. godišnjicu genocida. Nemam riječi kojima bih mogao opisati sve razmjere zločina koji su tamo počinjeni i svu težinu boli koju sam osjetio i koja mi je ostala usađena. Taj dan obilježen je do kraja mog života.
Evropska unija je proglasila 11. juli Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici – istakao je on.
