Došlo je vrijeme za promjene, za bolje sutra radnika, penzionera, mladih... poručio je u intervjuu za “Dnevni avaz” Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata (SSS BiH).  Bajramović otvoreno govori o Savezu, radnicima, stanju u ovoj organizaciji, koja predstavlja prava 180.000 radnika, ali i o politici te očekivanjima na predstojećim izborima. 

Premijer FBiH Fadil Novalić misli da se može živjeti sa plaćom od 430 KM 

 Dva mandata ste na čelu SSS BiH. Kako ocjenjujete položaj radnika u našoj zemlji? 

- Prije ovih mandata, bio sam na čelu granskog Sindikata metalaca pa mogu da dam kompletniju i realniju ocjenu. Položaj radnika u jednoj zemlji trebao bi da se cijeni sa položajem zaposlenih u realnom sektoru, u privredi, a pogotovo u industriji. I u prošlosti je bio težak položaj radnika u industriji, odnosno poslije rata. Rat je učinio svoje i radnike ostavio bez radnih mjesta, bez plaća i bez egzistencije za život. Ipak, entuzijazam je bio prisutan, radnici su se po povratku u fabrike, radeći za ništa, nadali svjetlijoj budućnosti, a posebno budućnosti svoje djece. Obnavljali su fabrike i pokretali proizvodnju. Nisu ni slutili da im slijedi najveća prevara u historiji radničke klase, pljačka i oduzimanje dostojanstva. Primjera radi, metalci su 1997. godine održali štrajk upozorenja, kada je to bilo nezamislivo. Istaknuli su najbitnije zahtjeve, obnova metalne industrije, tražili su smanjivanje poreza i doprinosa i povezivanje staža. Iz ovih zahtjeva se vidi patriotska briga metalaca prema državi. Isti radnici bili su u odbrani države za vrijeme agresije, a onda su učestvovali u njenoj obnovi. Da budem jasan, ovo su radili svi radnici u realnom sektoru. Razmišljali su o budućnosti svojih porodica, svog naroda i svoje države. Za razliku od njih, političari nisu tako mislili, pogotovo u periodu poslije 2005. godine, oni koji su bili na vlasti. Oni su mislili na Zakon o privatizaciji, koji se poslije u većini slučajeva pokazao kao pljačka, a samim tim su i radna mjesta u industriji i realnom sektoru uništena. Dakle, ovdje je došlo do grube greške, namjerno, provodila se tržišna ekonomija na nečemu što se zove “uništeno”, a zahvaljujući tome dala se prilika pljačkašima da opljačkaju privredu i gigante koji su se gradili 50 godina, dok je novac otišao u privatne džepove. Radnici su iz industrije otišli u sektore izvan privrede pa je sve manje sektora od kojih se živi u svakoj državi. Slijede krediti međunarodnih finansijskih institucija. Znači, greška je napravljena u startu. Naopako je počela obnova BiH. Radnici u materijalnoj proizvodnji teško žive, a i ostali.

  Kažete da je stanje loše, teško, neizdrživo... Ko ima najmanje plaće, koliko radnika živi na minimalcu, kako vlast natjerati da konačno shvati da radnici u BiH ne mogu živjeti od svog rada te da će, ukoliko se nastavi ovakvo, BiH ostati bez radnika?  

- Najmanje plaće su u realnom sektoru, posebno u građevinskom sektoru, drvnoj industriji i jednom dijelu metalne industrije. Plaće su male i u uslugama kao što su trgovina, ugostiteljstvo, plaće su male i u poljoprivredi. Šta znači male? Pa, plaće koje su ispod prosjeka socijalnog minimuma prema Ženevskim konvencijama. Premijer FBiH Fadil Novalić ne misli tako. On misli da se može živjeti sa plaćom od 430 KM. Takvo razmišljanje mogu imati samo socijalno neosjetljive osobe, koje ne gledaju da i drugi treba da rade i od svog rada pristojno žive. Zašto takve osobe postaju kapitalisti i vlasnici firmi? Zašto oni ne rade za 430 KM? Zato ostajemo bez kvalitetne radne snage, kvalitetnih majstora, a ovi novopečeni kapitalisti ili novopečeni feudalci misle da mogu svoje bogatstvo širiti onako, bez plaćanja plaća onima koji im ostvaruju ta bogatstva. Ne znaju da su se grdno prevarili. Skupo će plaćati radnike, jer će ih teško naći!

  Imate li Sindikat podatke o tome koliko je zaposlenih radnika napustilo BiH u potrazi za boljim uvjetima? 

- Podatke nemamo, samo pretpostavke. Ako je nekada u materijalnoj proizvodnji radilo skoro 350.000 radnika te ako su uništene fabrike, tek je nekih 20 posto obnovljeno i otvoreno. Ako je prirodnim putem ili na druge načine u penziju otišlo 100.000 ljudi, ako je do sada nepovezanog staža skoro 70.000, onda sigurno izvan BiH radi više od 50.000 radnika. Niko ne problematizira odlazak naše kvalificirane i iskusne radne snage. U svim branšama naše industrije osjeti se nedostatak kvalificiranih radnika. Nekada najponosnija radnička klasa, najponosniji domaćini, moraju da izvan domovine traže egzistenciju za sebe i svoje porodice. Zato što su primorani, a vlast misli na sebe, kako sebi da prisvoji što veća bogatstva.

  Šta je ova vlast, koja vlada u posljednjih 20 godina, dala radničkoj klasi, koliko je firmi ugašeno, koliko je radnika ostalo bez posla, koliko je neuvezanog staža? 

- U ovih 20 godina vladanja vlasti najbolje se oslikava kroz slijedeća poređenja. Prije rata, u “Željezari” Zenica radilo je 22.000 radnika i hranilo još toliko porodica, u “Šipadu” je radilo više od 40.000 radnika i hranilo još toliko porodica, u “Unisu” je radilo 50.000 radnika, u “Hidrogradnji” je radilo 14.000 radnika... Pa, da spomenem još “Energoinvest”, “Krivaju”, “Konjuh”, “Famos”, “RMK siteme”, UPI, “Rudi Čajevec”, “Vranicu”, KTK, “Bosnalijek”, HAK... ukupno više od 600.000 radnika. Pa, da smo sačuvali 10 posto tih firmi i tih radnih mjesta, sada bismo imali 60.000 radnika zaposlenih samo u ovim firmama. Mi uglavnom nemamo više ovih firmi. One su kroz privatizaciju uništene. Vlast je prema prošlom sistemu osjećala netrpeljivost, jer je bio socijalistički konglomerat, a sad imamo kapitalistički konglomerat u vidu “Mittal Steela” i sličnih. Većina spomenutih firmi bila je živa poslije rata, ali ih je uništila privatizacija, odnosno vlast kroz zakone koje je donosila. Onda nam je vlast servirala priču da će za jednu marku prodati te fabrike novopečenim kapitalistima pa zaposliti radnike koji su izgradili te iste fabrike. Uništavajući ove sisteme, uništavala se i radnička klasa. Možda je cilj vlasti i bio kontrolirati moguće neuralgične tačke, koje mogu dići glas protiv te vlasti. Radnici iz ovih firmi su ostali bez uvezanog radnog staža i bez radnih mjesta, podijeljeni između sebe, i još im vlast ispire mozak da nije ona kriva za njihove sudbine. Tako radnici, idući linijom manjeg otpora, napuštaju BiH.

 Vlast je poslala 500 policajaca na radnike

   Je li vrijeme za radnički bunt? 

- Bilo je pokušaja radničkog bunta. No, njega nema u vremenu kad bi trebao biti najjači, a to je u vrijeme predizbornih kampanja. Kada sam preuzeo prvi mandat, pokušali smo organizirati proteste za 1. maj. Te su godine bili opći izbori. Na proteste je došlo 500 radnika. To je još jedan argument zašto je vlast radila na razbijanju radničke klase uništavanjam radnih mjesta. Kad su nam nametnuli Zakon o radu, tada smo za tri dana organizirali veliki štrajk ispred zgrade Parlamenta. Tadašnja vlast se iznenadila i poslala 500 policajaca naspram radnika. Nakon što su u Parlamentu usvojili ZOR, mi smo im poručili da ćemo organizirati proteste pred izbore te smo pozvati radnike da ne glasaju za tadašnju vlast. To je bilo 2015. godine. Rekli smo da ćemo na transparente postaviti pojedinačne portrete onih poslanika koji su glasali za ZOR, koji je poguban za radnike. Oni su odgovorili tako što su spremni dočekali Kongres SSSBiH, pritiscima i korumpiranjem jednog dijela predsjednika granskih sindikata. Učinili su sve da se Kongres SSSBiH ne završi onako kako treba, prema Pravilniku i u skladu sa Statutom. Došlo je do prekida Kongresa SSSBiH i vlast je tako postigla cilj. Nema protesta, nema sindikalnih akcija. Ali, ima ono što ima, a to je SSSBiH, Kongres SSSBiH i imat će i poruke. Mislili su, odnosno željeli su, da se Savez sam sobom zabavi, ali tako će biti njima, jer će se zvati “bivša vlast”. A mi ćemo biti i sadašnji i budući SSSBiH. Da se razumijemo, SSSBiH nema baš nekog dobrog prijatelja u jednom dijelu međunarodnog faktora, pa čak i sindikalnog. Ali, SSSBiH je preživio rat, preživjet će i ovo. Radnički bunt već postoji. Nekoliko sindikata je u štrajkovima. Ali, nažalost, radnici realnog sektora, razbijeni kroz svoja radna mjesta, nemaju ni mogućnost na veliki bunt. Radnici metalne i tekstilne struke su kroz svoje akcije uspjeli skrenuti pažnju vlasti na sebe i na svoje probleme.

  Šta je dovelo do toga da se Kongres skoro godinu ne može održati?  

- Odgovor je vrlo jednostavan, pošto-poto uništiti SSSBiH, jer ovaj sindikat ima u nazivu BiH, jer ovaj sindikat ima imovinu, ima tradiciju. Nažalost, neki dan, Ranka Mišić, predsjednica Sindikata Republike Srpske, ponavlja riječi premijera Novalića, da SSSBiH ne predstavlja socijalnog partnera u ime radnika u FBiH. I ovi iz MKS-a (međunarodni sindikat) prave se nevješti, a imamo sva dokumenta iz prošlosti, koje smo tražili za podršku ogranizacije SSSBiH na nivou države, gdje su svi priznali pravni kontinuitet Saveza od 1905. godine. Ta su dokumenta dosta pomogla pa je Sud BiH presudio i dosudio da je SSSBiH sindikat pravnog kontinuiteta iz 1905. godine. Kako sadašnji predstavnici vlasti u FBiH postupaju, to pomaže razjedinjavanju SSSBiH i njihovu nakanu da ga unište. Znači, do ovog su dovela interesna i politička pitanja, pa i sam naziv BiH u imenu SSSBiH.

 Na jednoj strani su novopečeni bogataši, a na drugoj je sve više siromašnih

   Kako oživjeti BiH da postane zemlja u kojoj će radnici konačno biti stavljeni u prvi plan, a mladi ostati u BiH da imaju posao? 

- Smatram da se proizvodnja poslije rata morala staviti u prvi plan te da su se raznim mjerama morali stimulisati domaći i strani investitori. Najniža cijena rada u realnom sektoru treba da bude veća nego u ostalim sektorima. Bankarski sistem treba biti stimulativniji prema odgovornim poslodavcima. Razvojnu banku treba potpuno staviti u funkciju u korist privrede, a ne samo u funkciju pojedinih politika. Savez samostalnih sindikata BiH uputio je 2010. godine političarima 40 stavova podijeljenih u šest oblasti. Da se ispunilo 30 posto od tih stavova, danas bi bilo drugačije. Svaki radnik mora da kroz zakonska rješenja ima regulisana svoja prava, a ne da luta i traži prava štrajkom. Mnogi mladi ljudi zbog nemogućnosti zaposlenja odlaze iz zemlje. Znači, uređena socijalna ekonomija, kao i sama socijalna politika, garant su kvaliteteta uređene države, koja osigurava zaposlenje svojim mladim i sigurnost starima.

 Ko je, prema Vašem mišljenju, najveći krivac za armiju nezaposlenih, male penzije, male plaće, masovni odlazak iz zemlje? 

- Pored rata, odgovorne su vlasti koje su donosile pogubne zakone iz oblasti privatizacije i na taj način preko noći pojedincima osigurale da postanu bogati, a radnici, koji su to godinama gradili i borili se u ratu, ostali su na ulici. Danas vidimo da tržišna ekonomija vlada i da je veliko raslojavanje među ljudima. Na jednoj strani su novopečeni bogataši, a na drugoj je sve više siromašnih.

Šta očekujete u oktobru na izborima?

- Protekle četiri godine najlošije su od rata do danas pa je normalno da očekujem promjenu nabolje. Da bi bilo bolje, moraju se konačno u politici prepoznati menadžeri, koji će znati voditi državu. Ono što treba da krasi pobjednike u oktobru su ljudskost, poštenje, znanje i hrabrost. Ukoliko takvi ljudi ne pobijede, onda slobodno možemo reći: “Neka nam je Bog na pomoći”, a neće nam ni On pomoći ako sami ne promijenimo stanje u državi.

Redovne sjednice ESV-a nije bilo već skoro godinu

 Trenutno imamo i situaciju da godinu nema sjednica Ekonomskog socijalnog vijeća? Vi ste u više navrata pozivali premijera Fadila Novalića za sto. Zašto do sastanaka nije došlo, kakve to posljedice ima po radnike?

- Ekonomsko socijalno vijeće za teritoriju FBiH ne zasjeda skoro godinu. Delegacija SSSBiH slala je u nekoliko navrata dopise predsjedavajućem ESV-a Edhemu Biberu da zakaže vanrednu sjednicu. Redovne sjednice odgađale su se od oktobra prošle godine na zahtjev Vlade FBiH. To se dešava prije održavanja Kongresa SSSBiH. Tražili smo da se na toj sjednici uvrsti i tačka dnevnog reda određivanje najniže satnice za FBiH. Prema Zakonu o radu, to treba da uradi ESV do novembra za narednu godinu. Tom zahtjevu suprotstavili su se premijer Novalić i njegov savjetnik Hurtić. Pravdali su se da čekaju održavanje Kongresa SSSBiH i izbor novog rukovodstva, jer su bili uvjereni da će biti izabrano rukvodstvo koje su oni projektirali i očekivali. Na taj način bi mogli manipulirati tim rukovodstvom. Kada se to nije desilo, oni su definitivno prekinuli socijalni dijalog i počeli da se pravdaju neizborom novog rukovodstva. Prema Ženevskim konvencijama, svi zakoni koji tretiraju probleme radnika, moraju se razmatrati na sjednicama ESV-a. To kod nas nije slučaj nego Vlada, na čelu sa premijerom Novalićem, to utvrđuje sama.

 Za našu kuću potreban je menadžer

U jeku su protesti prosvjetara, ljekara... Kako gledate na to da su dva osnovna stuba jedne države, obrazovanje i zdravstvo, poljuljani? 

- Kad se sistem gradi naopako, desi se ova situacija. Šta je falilo da se prepišu pravila i načini rješavanja socijalne, obrazovne, sigurnosne i zdravstvene politike iz prošlog sistema? Pa, zato što bi, onda, proizvodnju morali staviti u prvi plan, postaviti u nezavisan položaj budžet u odnosu na međunarodnu finansijsku instituciju, a to je teško. Za ovakav način organiziranja naše kuće, koja se zove država Bosna i Hercegovina, potreban je pravi domaćin - menadžer.

Neophodno je priznati da se do danas mnogo griješilo te da treba greške popraviti. Trebaju nam građani biti na mjestu broj jedan, a građani su borci, radnici, penzioneri, nezaposleni i invalidi, kao i mladi i stari.

Uputio bih poruku radnicima BiH bez obzira na to kako se zovu i u kom dijelu BiH, kantonu, entitetu žive: Glasajte za one koji uvjerljivim porukama za vas, radnike, i vaše porodice ponude rješenja koja su važna za vašu budućnost. Promjene su neophodne, što smo i mi, u SSSBiH, najbolje vidjeli na našem primjeru u prošlom vremenu. To ste i vi, radnici, također osjetili, zato je posljednji trenutak za spas od beznađa.