Ako ćeš biti rudar, onda se prvo nagaravi, izreka je koju vam kažu u Banovićima kad se nećkate hoćete li nešto uraditi. Planina Konjuh, omladinska pruga Brčko - Banovići i rudnik, tri su asocijacije na ovaj grad.  

I u vrijeme posjete turističke patrole “Dnevnog avaza” ovom gradu duge kompozicije, natovarene ugljem ka separaciji, klaparale su kroz Banoviće. Počeli su se razvijati poslije Drugog svjetskog rata, uz Rudnik mrkog uglja, koji se i danas kopa. 

Voz natovaren ugljem klapara kroz Banoviće

U ovaj grad je 1947. godine stigla omladinska pruga Brčko – Banovići, koju su u rekordnom vremenu sagradile hiljade ruku vrijednih omladinaca i omladinki.

Njima u čast, ali i rudarima, u centru Banovića u povoju je Muzej rudarstva.

Stiže damper

Veliki bager, grdosija iz Rusije, koji je odavno u penziji, te nekoliko manjih, ali i turistički voz Ćiro, koji je često u pogonu od Banovića do Turije, uskoro će dobiti društvo.

 Izletište Zlaća odlično je mjesto za odmor

Kako kaže zaposlenik banovićkog Rudnika Mujo Gutić, u Muzej uskoro stiže stari damper, a ovdje će se sagraditi i rudarsko okno. Vrata Muzeja otvorena su 24 sata dnevno, jer se nema šta ukrasti, sve je teže od deset tona.

Put smo nastavili na planini Konjuh, ljepotici. Dočekali su nas redari “Zaštićenog pejzaža Konjuh”. Ulaz pola marke, parking marka. Put vijuga pored Sokove, lijevo je Put opuštanja, desno grupe izletnika.

Uživaju i gosti iz Zavidovića

Malo dalje, izletište Zlaća i istoimeni hotel. Ovdje se duša odmori, zrak se drugačije udiše, sportisti imaju svoje terene... Zlaća vrijedi zlata. 

Sa Zlaće nas put vodi u jedno od najpoznatijih i najprivlačnijih izletišta na području Tuzlanskog kantona i regije. Na Mačkovac, u Etno-avliju, sagrađenu podno Konjuha uz samu planinsku rječicu Oskovu. A ko ovdje jednom kroči, napije se hladne planinske vode, nadiše planinskog zraka, proba bosanske specijalitete i vidi šta sve nudi avlija Mačkovac, mora doći ponovo.

 Muzej predložen za nacionalni spomenik

Krovovi od šindre nalegli jedan na drugi, pod njima život. Više od 30.000 vrijednih predmeta iz davne prošlosti, brojne suvenirnice, majstori koji na licu mjesta prave ono što im najbolje ide.

Ovo bogatstvo deceniju je gradio poduzetnik Refik Halilović Refko i još ga gradi. Ide dalje, jer ovdje se ideje roje svakog dana. On i njegova desna ruka Amel Ahmetović ne sjedaju, svake sekunde su uz brojne goste, da im budu pri ruci, da im pokažu svaku sitnicu. Ništa ne smije faliti.

Većim grupama gostiju pri ruci je Rusmir Djedović iz Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog naslijeđa TK, institucije koja je Haliloviću dala svu stručnu pomoć u nastajanju Etno-avlije.

- Ovo je jedinstven lokalitet, mjesto u kome su se, brižljivo godinama prikupljajući, našle hiljade predmeta iz davne prošlosti, onoga s čime se živjelo - kaže Djedović.

 U avliju stigli i svatovi

Zatekli smo tri bračna para koji su stigli iz Zavidovića. Kažu da su se obukli u staru bosansku nošnju, da se uklope u ambijent avlije. Refik i Azema Ćatić, Fadil i Alma Fehrić te Safet i Salima Fehrić osvježavali su se sokovima od zove, obilazili štandove i ponijeli lijepe uspomene. Do njih, sto sa petero Slovenaca, poručili su nešto ispod sača, od čega se miris širi Konjuhom.

Netaknuta priroda

- Ja sam Violeta Vrećko, Tuzlanka sam, udata u Sloveniju. Ovo je druga grupa Slovenaca koje dovodim u Etno-avliju, u septembru stiže i treća. Tu je i moj suprug. Oni su oduševljeni ovim što vide i kako uživaju. Ima li veće ocjene od deset za avliju - pita Violeta.

Veliki interes turista za Begovu kuću

Pred sami mrak, pozdravili smo se s gazdom Refkom, koji nam reče da je ponosan na ovo što je u netaknutoj prirodi sagradio ljudima, mjesto za odmor i dušu. Tada se oglasiše automobilske sirene. U avliju uđoše svatovi sa mladencima Dženitom i Samerom. Iz ovih su krajeva. Stigli u Etno-avliju Maškovac, pravo pred Begovu kuću, da baš ovdje jedno drugome se zakunu na vjernost.

Dvije vodenice  

Djedović pojašnjava i da je bosanska kuća Bikina pretvorena u muzej, a Zavod ju je nominirao za nacionalni spomenik BiH.

- Dvije vodenice na rječici Oskovi melju žito. Tu su i brojne suvenirnice, ćilimarnice, grnčarske radionice, ćilibarske radnje, radnje za izradu predmeta od drveta. Na licu mjesta su majstori koji gostima pokazuju svoj rad, čine ovaj kompleks privlačnim za ljude, ma odakle dolazili. A, dolaze da obiđu jednu po jednu kuću pa nas pitaju: Koliko je stara sehara, šta je vihara, sinija, buralo, torkulja, kad je u Bosnu došao saz? Sve je ovo historija i vrijednost. Ove vrijedne stvari se ne prodaju, jer ovo je svojvrsni muzej na otvorenom – dodao je Djedović.