“Lijevo Ćehotina, cestom uz nju prema Taslidži. Desno Drina, uz nju prema Dubrovniku. Najbliža mahala, Donja, iza nje Aladža pa Kaurska mahala… Ima osamn’est džamija i jedna pravoslavna crkva, na brdu iznad Careve mahale. Između dvije bistre rijeke, dženet na dunjaluku, Međurječje u narodu, a zvanično Begova mahala.”  

(odlomak iz romana Huseinbeg) 

Foča. Nedjelja. Vakat kad nije bilo mudro glasno pričati o vjeri i vlasti, a kad se o vremenu govorilo zbog pšenice u Vojvodini i turista na Jadranu.  

Počinje Stara čaršija, kafana kod Ahmeta i sinova

Meni dvadeset godina, rahat od pameti, mlad i zaljubljen. Do pola noći ašikuješ, a drugu polu sa jaranima uz smijeh i pjesmu dočekaš sabah. Tako i te noći u Nokturnu, kultnoj kafani iznad Bunjišta, koju su iz ničega i bez Baba napravili braća Čauševići. Gazde otišle, mi ostali, kao hoćemo u KPD na čorbu, pa se tako i razilazili…

Sunce počelo pržiti. Hodam Gornjim Poljem, noga za nogom. Avlije širom otvorene, tranzistori na prozoru da i komšije čuju. Jutros bilo Selo-veselo, voditelj Muhamedbegov Enver, emisija se završila, kafa u šišu popržila, a ćilimi i kuća se zrače.

Počinje Stara čaršija, kafana kod Ahmeta i sinova. Ako nisi mimo naroda, ako hoćeš taze tračeve, tu se mora svratiti. Zato su tu sjedili oni što su još para od svog suneta imali, ali i oni što dinara nemaju pa čekaju ko će kahvu zvati.

Helem nejse, prvi sto za kojim se o poslu priča, širokim leđima zaklanja Paja, vaz vodi Šaja, do paralija su vazda sjedili šoumeni sa Pelom perjanicom i ostali koji će u povjerenju ispričati ko je koga sinoć pretukao, prevario ili povalio. Od Brajlovića iz mesare dođe pečeno meso, poneko naruči štok, al' po belaju nailaze hodže Čorbo i Alibašić i mudro se napraviše da ne vide alkohol. Iza efendija stupa Memen, koji nikad nijednu dženazu nije propustio. Okrenu se, pljunu prema kafani i nestade iza ćoška.

Iskoristim galamu i smijeh i nastavim Prijekom čaršijom.

Ispred Hana Belmondo, ko ne zna gdje će. Tu još samo dolaze vremešne kraljice noći, al' smjena završena. Sat-kula Mehmed-paše Kukavice, sa satnim mehanizmom darovanim od Dubrovačke republike. S obje strane pokockane ulice radnje: zlatar, limar, Jugoplastika, krojač po čijem imenu dobismo prvi brend farmerica Nik-Sok… pa čuvena Munirina kafa, pravljena od dodatka jednog zrna ljubavi prema komšiji zanatliji… Onda dvije brijačnice, u obje isto pitaju: “Kako ćeš?“, a šišaju po svom. Još dobro prođeš ako ti malo pepela padne sa Mujove vječne cigare u ustima ili ako te Mandžo skroz ne zaboravi u stalnom razgovoru s prolaznicima. Pijaca… 

“Takvog šarenila i suprotnosti na svijetu nema. Ima jedan izraz, kako bi to Fočaci kazali, šareno ko Hajrića mačka…. “

(odlomak iz romana Drug Suljo)

Iz Granovskog sokaka izlazi centarfor Fure, sa njim vođa navijača Brale. Ko god od protivnika dođe prva je: “Nikad nam gori neće doći”. Jutros je gimnastika, pa stoni tenis, odbojka Maglić, a popodne fudbal Sutjeska. Tu je Miljan Miljanić zanat izučio od Rada Šobota, pravnog nasljednika Partizanske olimpijade. Pet u jednom, komedija i tragedija.

Nisvet u svojoj karo košulji

Kad Čizmo vikne: “Pazi novčanik”, pola se igrača uhvati za džep na gaćicama. Obućar Moco kao Murinjo hoda pored aut-linije. Nema sudije koji nije pun gepek zimnice u Ladi odvukao, ali i koga nije gonio cijeli tim i pola gledalaca. Samo je pomoćni sudija Bena, korner zastavicom izdegenečio koga je stig’o u stampedu, a nije bjež’o. Najviše uzdaha kod nas je izmamio Sodadžija sa biciklom i prikolicom, za nas nedostižnim Jupijem i Coctom.

Ispod Pijace Trg kralja Tvrtka, sada Boga pitaj čiji, meni najviše poznat po Fejzovoj slastičarnici.

Ispod Delikatesa, Riva... spoj svjetova, a svak' za sebe. Vajta i Krca, iz bataljona fočanskih šanera u Parizu… Svi bajkeri, Džinks, Meče, Adi i Čina u pripremi. Samo nedostaje poštar Hido, jer nedjeljom ne vozi službeni moped… Djeca cvijeća, Nisvet u svojoj karo košulji, brat mu koji već sa osamnaest godina ima vizit-kartu “Kike, divlji taksista i kućni broj telefona”, Maki sa najvećim životnim problemom, kako danas izgrebati za bocu Ružice?

Dom JNA, kulturni centar. Likovna izložba Čakija i Sake, ispred Ludog konja instrumenti.

Sinoćnje zvijezde Hado i Mido čekaju ko će ih utovariti u gepek Ibrovog Princa. Dok filmski radnici Ekrem i Safet ceremonijalno sa mosta bacaju kupone od prošle predstave, ispod njih, do koljena u vodi Gento i Picija ih hvataju, love u zraku, pa poslije lijepljenja iste “tapkaju” za novi film. Jutros im se pridružio i Pače, koji već treći dan po rakitama „drži na distanci“ čuvara krivolova Čedića.

Raja iz Aladže uvijek najaktivnija, Ceba prepada seosku omladinu prijetnjom: „Nemoj da ti vazduh izbijem.” Iz Parka vire budući asovi, Larva, Pola i naravno Senad, znan kao Đovani, morski galeb koji se Beograđankama predstavljao: “Ime mi je Igor, sestre mi

Senade.”

I tako o biserima sedam dana…

I ne pozdravih se skoro ni sa kim

Glavni korzo, ulica Moše Pijade, gdje je stanovao Paprica Rade!

Na udarnom mjestu raskrsnice Plakata za kino, mjesto gdje se zakazuju prvi sastanci. Ona i zaklanja hotel koji je propao onog dana kad je svak' i u svačemu (neki kažu u farmerkama) počeo ulaziti u njega.

Neradni dan, trudbenici svečano prolaze na ručak u Kafe Bor na ćevape. Prolaze i oni kojima je nešto falilo, pa ispalo da su imali više nego što treba… prolazi Češo, Nedžib Butvar...

I ne pozdravih se skoro ni sa kim…

Tada mi najvažnije bilo da idem kući, spavati, gledati Nedeljno popodne, okupati se i u pidžami gledati domaću seriju…  

“... Trava još zelena, voćke rodile, sa svojeg imanja u Slatini vidi cijelu dolinu, polako mota duhan, nana iznijela kahvu majstorima, dobi nagon da rikne: Muuuuuuuuuu, ja meraka, Allahu dragi, ja ljepote i života.”

(odlomak iz romana Gospodin Sejo) 

Za kraj,

Sjećanja su već pobijedila želju, pa ostane samo lijepo. Godinama dolazi mudrost i vjera, pa znam kad ode duša, kad umre duša jednog grada i trup se polako raspada. To je bio posljednji fočanski valcer. Jazuk!