Jedna od medalja sa Svjetske olimpijade koje su mladi bh. matematičari osvojili u rumunskom Klužu, stigla je i u selo Tomašćari kod Foče. Njen vlasnik Dejan Stanković, učenik drugog razreda fočanske Gimnazije, prezadovoljan je rezultatom, ali kaže da će idući put pokušati popraviti plasman.
Teža takmičenja
Ipak, bronzana medalja na njegovom vratu ima zlatni sjaj ako se zna da je ovom dječaku za uspjehe koje je postigao, bilo potrebno mnogo više truda i snage nego njegovim vršnjacima u velikim gradovima, kojima je sve nadohvat ruke.
- Matematiku sam zavolio prije nego što sam krenuo u školu, jer sam s bakom igrao neke kartaške igre u kojima se moralo znati sabirati i oduzimati. Mislim da sam tada imao četiri godine i stalno smo igrali tu igru, tablić se zvala – govori nam Dejan, kriveći za ljubav prema matematici baku Milku.
Prva mjesta na školskom, općinskom i regionalnom takmičenju bila su samo uvod u ona teža i masovnija.
- U Republici Srpskoj bio sam sedmi ili osmi i naravno da nisam bio zadovoljan iako su mi ljudi čestitali. Onda sam počeo intenzivnije raditi i bio sam prvi u RS. Na nivou Bosne i Hercegovine bio sam oko desetog mjesta i shvatio sam da moram još vježbati. Onda sam čuo da se u Sarajevu pokreće škola matematike i da se tu radi s talentiranim učenicima i bila je dobra odluka što sam se prijavio. Šest najboljih iz BiH plasira se na Olimpijadu, ja sam bio četvrti i plasirao sam se – govori Stanković.
Pomoć roditeljima
Šestero bh. matematičara vratilo se kući sa četiri bronzane medalje i dvije pohvale. Bio je to veliki uspjeh u konkurenciji vršnjaka iz 110 država. U porodici Stanković, međutim, nema vremena za posebne proslave, jer je Dejan dijete “običnih” ljudi - njegov otac Dragiša je vozač saniteta, a majka Dušanka medicinska sestra pa ga kod kuće čekaju svakodnevne obaveze.
– Zavisi od perioda, nekad ima više, a nekad manje posla. Sad je ljeto pa kupimo otkose i pripremamo sijeno za zimu. Roditeljima pomažem koliko god mogu – kaže vrijedni 17-godišnjak.
Pješači kilometrima
Tomašćari su udaljeni od Miljevine tri kilometra pa se do autobusa treba pješačiti. Foča je udaljena skoro 17 kilometara.
- Ljeti je drugačije, ali zimi je to druga priča, jer kad veliki snijeg padne, desi se da nam i po mjesec ne pročiste put. Onda se mi snalazimo na razne načine. Dijete ujutro ustaje oko šest, nekad i ranije, pa dok dođe do autobusa u Miljevini već je sedam sati. Provede u školi dan i, nakon nastave, opet čeka autobus po sat ili dva pa se kući vrati oko četiri popodne. Do tog doba, djeca koja žive u gradu mogu naučiti lekcije za sutra – kaže Dejanova majka Dušanka Stanković te dodaje da je i Dejanova sestra Maja odličan učenik.
