Halid Bešlić bio bi ne samo osvježenje već i melem za bosanskohercegovačku političku scenu. Otvoren, iskren, požrtvovan, srca k'o Sunčev sistem...
Ali, neće ni da čuje! Ne pada mu na pamet da se uvali u političku kaljugu. Odbija čak i pomisao da, makar, ode u diplomatiju.
Nemam kvalifikacije da budem bh. diplomata
- Nemam ti ja kvalifikacija za to - lakonski odbija svako daljnje uvjeravanje o toj temi.
A Halid Bešlić vispreniji je i kvalificiraniji i za taj posao od cijelog niza bh. „diplomata“ koje je potpisnik ovih redova silom prilika upoznao. O političarima da i ne govorimo.
Iako rado priča i o politici, ne osjeća se ni ugodno ni komotno na tom terenu. A o politici smo najviše pričali. I podugo. Po prvi put je, kaže, dao jedan ovakav intervju.
- Slobodan sam čovjek. Nisam ni u jednoj partiji i sa svima sam dobar. Čim bih ušao u neku od stranaka, odmah bih sebi stvorio neprijatelje. Šta će mi to?! Ma znaš, narod ne voli da se pjevači petljaju u politiku - čvrst je u svom stavu Halid.
Pa nije baš tako...
- Ma nema šanse! Uostalom, kao pjevač mogu sve to postići. I više.
Dobro. Koja je tvoja politička opcija?
- Davno sam to rekao. To je socijaldemokratija. Ali ona koju su gradili Nijaz Duraković, Bogić Bogićević i ta ekipa. To ti je ova socijaldemokratija koja je u Švedskoj. To je moja opcija, moja vječita ideja.
Nama treba socijalne pravde koja ima uporište u ekonomiji. Šveđanima je lako. Ima ih šest-sedam miliona, država je na teritoriju tri-četiri bivše Jugoslavije, imaju resurse, ljudi rade i fondovi se pune. U nas je problem matematički - fali nam zaposlenih, radnika. Radi 400.000, a trošimo kao da imamo milion zaposlenika. Fali nam, znači 600.000. I mi možemo osigurati nova radna mjesta, da se otvori 200-300 fabrika sa po stotinjak zaposlenih i krenuli bismo. Ali nema toga...
A država je preduzeće. Koliko para, toliko muzike. Magla se ne dijeli i ne prodaje.
Ova BiH je preopterećena. A bogata i prelijepa zemlja. I 400.000 radnika ne može je nahraniti.
Šta nam smeta da obrađujemo zemlju
Kako to promijeniti?
- Koliko je poljoprivrednog zemljišta iskorišteno? Manje od 10 posto. Šta nam smeta da obrađujemo zemlju. Da za sebe barem imamo. Pa ovo je lijepa zemlja. Koliko zarađujemo od turizma? Pusti Sarajevo, da vidimo malo po cijeloj državi. Popravlja se stanje tu, ali može mnogo bolje. Austrija nema more, a ima od turizma više nego skoro sve obalske države. Nismo mi smotaniji od Austrijanaca.
Nema Vas više ni na predizbornim skupovima. Zašto?
- Nekada sam nastupao na tim stranačkim konvencijama. Kada je Alija Izetbegović umro, mislio sam da će Haris Silajdžić biti njegov nasljednik i uraditi ono što je govorio. Kada je pobijedio na jednim izborima, imao sam priliku da kratko razgovaramo. Pitao me je šta mislim da treba raditi. „Praviti stranku“, odgovorio sam mu. On me malo začuđeno pogledao.
Bešlić s unucima Lamijom i Belminom Kanom
A politika je prije bila i tolerantnija. Sada je zavladala isključivost.
Imao sam 5-6 nastupa za tu njegovu stranku. I razočarao sam se. Ništa se nije uradilo. Od tog vakta me nema na stranačkim skupovima i manifestacijama.
Jesu li Vam stranke nudile da budete na listi?
- Ne. Zato što sam jasno rekao da neću. Možda bi oni i htjeli, ali ne! Zašto bih ovo što sam stvorio žrtvovao za neku politiku. Nova faca nema šanse u politici. Šansu imaju izgrađeni, ala Radončić. Političar ti je kao i pjevač. Jedan singl, drugi singl, LP, album. Početnici nemaju šanse!
Kad kažeš Radončić, to ti je političar na vrhu!
A kada kažeš neki tamo mladi političar, on je tek počeo i tek treba da se izgradi, da se dokaže.
Dakle, nećete u politiku.
- Ne! Nikako! Ama ni slučajno!
Nećete ni u diplomatiju. Evo, očajnički argument „za“ - neuporedivo bolje pjevate od jednog Ivice Dačića naprimjer!
- (Smijeh!) To da. Upoznao sam ja njega. Izašla je „Miljacka“ i postala popularna. I onda mi pokažu kako on i Kusturica negdje u Belgiji pjevaju tu pjesmu. Još su je više ispopularizirali. I onda sam se sreo s njim. Imali smo i nekoliko sjedjeljki.
A ja sam promotor svoje zemlje gdje god da sam i šta god da radim.
Kada govorite o tim sjedjeljkama s političarima, s kim ih ovdje imate?
- Aktivno sam se družio s rehmetli Nijazom Durakovićem, pa s Bogićem Bogićevićem, Ivom Komšićem, Mirkom Pejanovićem, Mirom Lazovićem i tom ekipom. Sada su ta druženja puno rjeđa.
Viđao sam se i s Harisom, to sam već rekao. Imao sam i susreta s Radončićem.
Znam i Stipu Mesića, Borisa Tadića, Milu Đukanovića...
O Bakiru Izetbegoviću i Miloradu Dodiku
Bakir Izetbegović?
- Slučajno smo se sreli jednom. Mislim da je to bilo ovdje na pumpi. Bio sam tu i on je svratio, išao je negdje na put. Rukovali smo se, pozdravili i on je otišao dalje. Nemam sjedjeljki s njim, mada imamo zajedničkih prijatelja i poznanika iz raje.
A Dodik?
- Upoznao sam ga, ima tome dosta godina. On je dolazio u Sarajevo, viđao sam ga ponekad u „Holiday Innu”. Jednom sam mu bio i na slavi. Znam ga, ali nemamo neku komunikaciju.
Prosto se vidi da od politike bježite...
- Bježim! Nikako to nije moj teren. Znam da ništa ne bih mogao napraviti. Samo bih se potrošio. Meni su najbitnije muzika, od toga živim, i moja publika. Pogotovo sada, kada je to regionalna priča.
Bešlić: Narod ne voli da se pjevači petljaju u politiku
Safet Isović je najveći pjevač kojeg je BiH imala u posljednjih sto-dvjesto godina. Takvog majka ne rađa i neće ga roditi u narednih još sto godina. Pa Safet je veličina! On je govorio pet svjetskih jezika. Malo to ko zna. I imao glas kakav je rijetkost. A otišao je u politiku. I to ga je koštalo. Razumijem što je otišao. Imao je fakultet, svjetski čovjek, a njegova inteligencija nije mogla doći do izražaja kroz pjesmu... Mislim da je u politiku ušao da bi doživio punu afirmaciju, da bi mu se priznao taj nesporni intelektualni potencijal koji je imao.
I ostao je legenda.
- Pa jeste. Ali ga je politika koštala. A ponosan sam na onaj koncert koji smo mu uradili, gdje smo bili svi. I ja nedavno doživim na Cetinju, nešto sam tamo radio, da mi dođe Crnogorac, onaj pravi Crnogorac s Cetinja, da mi kaže da mu je Safet i taj koncert – hamajlija. Kaže: „Imam onu kasetu, kad god mogu, ja ubacim kasetu, slušam i gledam Safeta i sve mi potaman“. Zamisli to!
Safet i ja smo se intenzivno družili tih davnih godina. Pričali o svemu i svačemu. Od politike do filozofije. Nema o čemu nismo pričali. I nisam bio za to da ulazi u politiku. Znao sam da će ga potrošiti.
Ako nećete u politiku, izlazite li na izbore? Glasate li barem?
- Ne! Uvijek sam zauzet, na nekom koncertu, pjevam negdje... Doduše, glasao sam onda, ono prvi put - 1991. godine.
Za SDA?
- Ma ne! Za SDP! Ja sam socijaldemokrata onog kova. Moram priznati da ni moja porodica ne glasa. Uvijek su sa mnom i onda ne možemo glasati. Kažem ti, moje je društvo bilo Nijaz i ona njegova ekipa. Dobar sam i s ovima u SDP-u sada. Vidim se s Nerminom Nikšićem, pozdravimo...
U Srbiji i Hrvatskoj je gore nego kod nas
Kako Vam izgleda politička situacija u BiH i regionu?
- Iskreno, ništa nije bolje u Srbiji i Hrvatskoj. Kad se pojavim tamo, gledaju u mene s nekim žednim iščekivanjem. Puno im znači šta ću reći, šta ću im otkriti kao još jednu našu inovaciju. Oni se hrane informacijama iz BiH. Kako god okreneš, BiH je neki izvor, uvijek se nešto dešava, uvijek imamo nešto novo, nešto smo pametno skontali, a umijemo se i dobro i zdravo našaliti. Na svoj, ali i na tuđi račun. Samo nismo vješti lijepo upakovati ono što proizvedemo.
Kad sam vani, ljudi samo pitaju šta ima u Bosni. Vidim da nas vole i da rat nije napravio ono što su neki željeli.
Dobro, Hrvatska je u EU i to se vidi, ali odlaze ljudi masovno. Oni se žale, pišu o tome... Ništa nije bolje ni u Srbiji, mada je Beograd odskočio. Ali, valjda kako mi znamo da nam je loše, ne damo se. Politika ovdje jeste loša, ali je biznis dobar. Ljudi rade, sarađuju, pomažu se, dovijaju. Biznis je mnogo bolji od politike kod nas.
A politička situacija je zamršena do bola! Galama se stvori, tresla se gora, rodio se miš... dok to traje, nema boljeg. Ljudi se boje, glasaju po srcu, etnos, vjera, nacija, narod. I to vjera prije naroda.
I ništa se ne mijenja. Kako je moguće da ljudi stalno ponavljaju istu grešku?
- E, ne znam. Ljudi se boje, a stranke su skontale kako da vladaju. Ništa ne može bez njih. Vidim i ja. Čak i mene mole za neke štele. Nekad i pokušam. Pa ne ide.
Brine me to što u ovoj državi nema pravde. Nema tu budućnosti ako tako ostane. Plaće se moraju dizati. Ljudi rade za 500-600 KM. Ko od toga može živjeti?!
Sva naša snaga mora se fokusirati na veće plaće i nove fabrike.
Kako Vam izgleda odnos Srbije i Hrvatske prema BiH?
- Pa (uzdah!) oni na tim međunarodnim forumima pričaju ono što trebaju pričati. Ali... Ma znaš, zastava BiH vihori se samo tamo gdje žive Bošnjaci. Dok god zastava ne bude na bilo kom dijelu BiH, to nije država. Ali, opet, navikli smo i na to.
Vidi, Srbija i Hrvatska imaju tu zastavu svuda. Ali imam osjećaj da im je gore nego kod nas. Mi smo razvaljeni, rat nas je baš unazadio. A opet, iz nas uvijek nešto izvire, ne damo se, borimo se... Nema nam druge. Makar to bila lažna nada.
A oni su tamo skroz začahureni u svoj etnos i onda od nas očekuju nešto. I kad odem, uvijek se šalim. Kad me pitaju šta ima u Bosni, šaljivo odgovorim da gore ne može, ali da mi se čini da je kod njih još gore. Makar se ismijemo. Zbijamo šale na svoj račun.
Hrvatska je sad malo živnula nakon fudbala...
A ja sam u Hrvatskoj neviđeno popularan.
Više nego u BiH?
- Trenutno možda jesam. Ovi posljednji hitovi su vrlo popularni u Slavoniji i Zagorju. Baš ljudi vole tamo „Lavandu“, „Čardak“, „Malo je, malo dana“... U BiH je zavladao ovaj „turbaš“, nema koncerata, upetljali su se ljudi koji s ovim poslom nemaju neke veze. A i „Grand“ utječe na ukus. Tamo niko ne pjeva više od strofe i refrena. To stvara nervozu kod publike. Ona ne želi slušati drugu strofu. To ne valja.
Odem ti ja u Crnu Goru, u Budvu. Momak koji vodi klub pita me da li bih mogao pjevati strofu i refren i da vežem pjesme. Kaže da je to tamo popularno. Kažem ja: “Pjevač sam starog kova. Otpjevam cijelu pjesmu, bude aplauz, ja zahvalim, pozdravim, nastavim dalje. Ako to ne može, nikakav problem, mogu ja otići, nema ljutnje. Halid Bešlić pjeva kako treba“.
Sreća pa sam pri kraju karijere...
Pri kraju? Za pjevača 40 godina na sceni je ništa!
- Kako 40 godina?! Pa jeste, stvarno. Stvarno sam 40 godina na sceni! Nisam ni skontao! Ali kontam još album-dva snimiti i to je to.
Nešto mislim da rata kod nas više nema
- Uvijek se kod nas strahuje od tog nekog rata. Puno nas je tralo to. Ali nešto mislim da ovdje rata nema. Bojim se incidenata, ali rata se ne bojim. Ne vjerujem da će ponovo izbiti.
A globalnog sukoba, ako bi se umiješali ti neki međunarodni faktori, e to ne znam. Oni odlučuju hoće li biti mira ovdje ili ne. I ne znam ko bi ovdje ratovao protiv koga. Bolje bi nam bilo da ni ne razmišljamo o tome. Bolji je i lažni optimizam od pesimizma - kaže Bešlić.
Pet puta napunio Arenu u Zagrebu
- Imam pet zagrebačkih Arena! To je i za mene bilo začuđujuće. Imam vrlo lijepe uspomene na Zagreb.
Narodnjak može jednom napuniti Arenu. Pet puta ne može baš.
A ja sam jak i u Beogradu, Podgorici, Skoplju... Sad me slušaju i Slovenci. Nedavno sam napunio trg u Ljubljani.
Na Kosovu slabije slušaju našu muziku. Oni više ne uče naš jezik, pa me ni ne traže nešto posebno - prisjeća se Bešlić.
U decembru opet koncert u Banjoj Luci
- Pjevao sam u Banjoj Luci više puta. I sad me zovu. Zakazao sam za 6. decembar koncert tamo, a zovu me da pjevam na trgu za Novu godinu. Neću moći to prihvatiti jer sam već zakazao koncert u decembru.
A sad me za Novu zovu u Banju Luku, Tuzlu i Sarajevo, da pjevam na trgu. O tom potom. Još je rano da odlučim - poručuje Bešlić.
Ovim Evropljanima ništa ne vjerujem
- Samo ovi Evropljani mogu rasturiti Bosnu i Hercegovinu. Ne može je niko iznutra podijeliti, samo oni. A oni su sve nekakvi... ja im ništa ne vjerujem. Nema nama ničega osim Evrope. A oni... ne znam šta im je, prave se ludi valjda. K'o da su mahniti.
Oni su mogli spriječiti rat i 1992. Raspad Jugoslavije nisu mogli spriječiti, valjda. Ali rat jesu! I nisu ga spriječili. Da se Amerikanci nisu umiješali, svašta bi bilo.
Vidi, živim ja u Evropi. Imat ću i njemačku penziju. Vala nisu ti Nijemci ništa bolji od nas. Jesu organiziraniji, to je jasno. Ali, sve ostalo, tu smo mi isti.
Ma ne mogu dalje da pričam. Ali imam osjećaj kao da se neke velike igre igraju i mi smo ti ovdje poligon. Cijeli ovaj region je kao jedna epruveta u koju se svašta pokušava smućkati. Ti neki svjetski projekti se testiraju ovdje.
BiH je nastradala u ratu. A nama se ne pomaže. I odatle izbija neki jed u meni – priča Bešlić.
Fašizam u Evropi neće prevladati
- Nekako izbjegavam ići u tu Evropu. Ima nešto što osjećam u posljednje vrijeme, što mi stvara nelagodu. Ne mogu reći da nisam dobrodošao. Jesam. Ali nekako kao i da nisam!
Vidi šta se dešava s Turskom. Ona je velika sila. Ali je Evropa neće. Čuj! A što ne bi uzeli takvu silu!
Pratim ja medije. Vidim da se opet javljaju fašisti u Evropi i da ih ima sve više. Ali znam da je ova demokratska strana Evrope puno jača i znam da fašisti neće pobijediti.
No, Evropa nema više onih velikih ljudi koji su i nama pomagali – poput Anrija Levija, naprimjer. Toga nema više.
I smeta mi što sve češće čujem priče protiv muslimana tamo – smatra Bešlić.
Unuci će živjeti u Njemačkoj
- Moji unuci, Belmin Kan i Lamija, živjet će u Njemačkoj. Tamo smo svi. Sin i snaha se više ne vide ovdje. Ja ću biti između, posebno kada penziju dobijem. Onda ću vozariti. A gdje god da budem, imat ću svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu – odgovara Bešlić.
Sukob civilizacija od Samjuela Hantingtona
- Nisam toliko stručan, ne znam hoće li muslimani Evrope doživjeti sudbinu Jevreja iz vremena nacizma. Ali sam pročitao onu knjigu Samjuela Hantingtona o sukobu civilizacija. I vidim da se po njoj puno toga dešava. Nije popularno biti musliman u Evropi. Sve više se ljudi te vjere tamo osjećaju kao suvišni. U Evropi koja se diči raznolikostima!
Ne znam je li Hantington dobio zadatak da tako piše, je li znao nešto što mi ne znamo, ali znam da se radnja odvija kako je pisao.
I vidi ti sad šta se dešava – Irak, Sirija, Libija, Palestina... Znaš li ti da su Irak i Sirija ostali na nogama, danas bi tamo radilo 200.000 Bosanaca i Hercegovaca, toliko se biznis bio razvio - navodi Bešlić.
Rješavanje ukrštenice uz kafu
- Moj ti dan počne uz novine i kafu. Dođem ovdje na pumpu, čeka me „Avaz“, pročitam šta me zanima i - rješavam ukrštenicu. Nekad i ne riješim sve, pomogne mi djevojka koja radi na pumpi, nađe na internetu šta fali. E, onda krenem raditi - kaže Bešlić.
Ovom kišom Bog nas kažnjava
- Neki dan sam rekao, ova kiša ne prestaje. Stalno pada. Nije to ni zdravo. I kažem ja da mislim da nas Bog kažnjava jer smo lažni vjernici. Svi, ne samo muslimani, već i pravoslavci i katolici.
Nekad ti je milina bilo gledati našeg dedu kako ide u džamiju. Sad te oni poprijeko gledaju što ne ideš u džamiju. A mene su učili da je vjera moja stvar, moj odnos s Allahom. I zato je islam tako jak. Daje ti slobodu. Hodžu mogu pitati da me nešto uputi, ali mi neće ništa nametati.
Sad ovi sve nešto hoće nasilu. Nikad više vjernika, nikad manje vjere - smatra Bešlić.
