Fadil Ademović nesumnjivo je jedno od najvećih imena bh. novinarstva. Nažalost, nedovoljno poznato, posebno među mlađom generacijom koja danas informacije i znanja stječe ponajviše na internetskim pretraživačima. A na najvećem od njih, Googleu, teško je pronaći detaljniju biografiju ovog izuzetno vrijednog i plodonosnog publiciste i pisca.
I u 87. piše
Zato je vrijedan spomena tekst Jusufa Trbića iz 2015. godine sa stranice bijeljinskog “Preporoda”. O Fadilu Ademoviću tu, između ostalog, piše:
- ...Nema više ljudi kakav je on. Novinar, naučnik, pisac, istraživač, čije su knjige postale temeljni spomenici istine, u jednom vremenu koje istinu počesto zaboravlja...
...Pročuo se najprije kao novinar i urednik, autor mnogih tekstova u brojnim listovima i časopisima, istoriografskih radova i feljtona, pogotovo u „Oslobođenju” i magazinu „Svijet”. Profesionalno se bavi novinarstvom od 1950. godine. I ne prestaje ni danas. Bio je urednik književnih izdanja, pisac, istraživač u oblasti istorije i razvoja novinarstva i medija, i iz toga njegovog rada najprije je nastala knjiga “Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini”, a zatim se 1988. godine pojavila njegova obimna knjiga “Bosanskohercegovačka štampa između dva svjetska rata (1918.–1941.)”. Nakon toga je 1999. godine, kod istog izdavača - Mediacentar, Sarajevo - izašla iz štampe knjiga “Novinarstvo i ustaška propaganda u Nezavisnoj državi Hrvatskoj (1941.-1945.)”. Uz mnoge druge naslove, objavio je i knjigu “Princ palikuća u Sarajevu” o Eugenu Savojskom, a iste te, 1997. godine, izašla je i njegova knjiga “JNA - beznađe zla”.
Udruženje izdavača i knjižara BiH (na čelu ocjenjivačkog suda je bio akademik Tvrtko Kulenović) svrstalo je njegovu knjigu “Atif Purivatra - život i djelo” (izdavač je Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca) u najbolje knjige u 2002. godini.
Kako treba da izgleda naučnoistraživački rad pokazao je Fadil Ademović knjigom “Crkveno bespuće u politici” iz 2007. godine. Zamislite knjigu velikog formata, koja ima 814 strana i na svakoj strani mnoštvo podataka, citata, dokumenata, analiza, zaključaka - cijelo jedno nepregledno more istine koja izranja kao stijena iz dubina ovog vremena laži - opisao je Trbić, potcrtavajući da tako iscrpno i temeljito djelo u ovoj oblasti kao što je “Crkveno bespuće u politici” još nije ovdje viđeno.
Fadil Ademović i danas, u svojoj 87. godini, piše. U potragu za njim nagnalo nas je čitanje, po obimu možda ponajmanje, ali po sadržaju jedne od najznačajnijih knjiga „Prve novine i prvi novinari u BiH”. Otrgnuta je od zaborava zahvaljujući „Mediacentru” koji je prije dvije godine obilježio 150. godišnjicu od izlaska prvih bh. novina „Bosanskog vjestnika”, čiji prvi broj se u Sarajevu pojavio 7. aprila 1866., odnosno 12 godina prije kraja perioda osmanske vladavine i početka austrougarske uprave u BiH.
Iznenadni poziv
Tragajući za potvrdom je li danas uopće živ i gdje bismo ga mogli pronaći, redakcija „Dnevnog avaza” od kolega iz „Mediacentra”, dobila je australsku e-mail adresu Fadila Ademovića. Poruka je odmah poslana, ali odgovor iz daleke Australije nije stizao ni narednih nekoliko dana.
Baš kada smo izgubili nadu da će ikada i stići, jer, iskreno, kako se i nadati povratnom e-mailu od 87-godišnjaka kojem je osnovni alat za rad uvijek bila obična pisaća mašina, zazvonio je redakcijski telefon na čijem displeju se očitavao sarajevski broj.
„Dobro jutro.”
„Dobro jutro.”
„Fadil Ademović ovdje...”
Obradovani pozivom, sastanak smo odmah dogovorili. Dok se nije vratio u Australiju.
„Crveni šator” na Ciglanama. Tako Fadil Ademović opisuje restorančić pod crvenom tendom na sarajevskom Merhemića trgu u kojem se trebamo naći. Za 87-godišnjaka od kojeg ćemo u tom susretu saznati s kakvim se sve teškim boleštinama bori, živeći na relaciji Sarajevo - Sidnej, jer tamo su mu djeca, dočekao nas je naizgled dobrodržeći gospodin kojem bismo odoka dali barem deceniju manje.
U snazi je. Dokazuje to i pun ceker njegovih knjiga koje nam je donio. Među njima i četiri u dva toma na oko 1.500 strana pod naslovom “Četništvo i četnička propaganda u južnoslavenskim zemljama u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.)“.
- Kad su ga novinari pitali kako ocjenjuje rehabilitacije četnika, Fadil Ademović je rekao da ljudi u vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj zapravo nastavljaju politiku iz Miloševićevog vremena... Knjige Fadila Ademovića izranjaju kao svjetlo iz okeana laži, kao potpuna, iscrpna, temeljito dokumentirana istina bez ijedne mrlje, istina koja svima nama može poslužiti kao putokaz, ali i opomena. Jer, očito je da velikosrpski projekt traje i da neće biti lako zaustaviti ga - navodi Trbić.
Ž4 = Nezajažljive aspiracije
A o velikosrpskom projektu koji traje Fadil Ademović i danas govori.
Za „Dnevni avaz” je otkrio da priprema još petnaestak knjiga uporedo. Ne želi za sada govoriti o njihovoj tematici, ali ne sumnjamo da će se i tu naći iznimno važna svjedočenja koja ovaj autor neumorno prenosi na papir kao rezultat dugogodišnjeg istraživanja svih dostupnih arhiva, biblioteka, muzeja, novinarnica...
U knjizi „Prve novine i prvi novinari u Bosni i Hercegovini“ Fadil Ademović razotkriva faktore zbog kojih sve do 1866. godine naša država nije imala svoju štampu.
- Bosna je dugo prije pojave prvih naslova bila pretvorena u objekt svjetske politike. Prema Bosni su neprestano rasle nezajažljive aspiracije njenih susjeda. Cijelo 19. stoljeće obilježeno je nadmetanjem istočnog i zapadnog susjeda - Srbije i Hrvatske - u velikodržavlju na račun Bosne. S obje strane, izvan BiH vođene su destruktivne politike prema ovoj zemlji i njenom narodu. Dugo vremena Bosna nije imala svoju štampu koja bi se mogla nositi s ovim atakovanjem na njen identitet i uzvraćati svim ovim, otvorenim i neskrivenim pretenzijama susjednih zemalja - navodi Fadil Ademović.
Vizionarske misli
Među njegovim najvrednijim štivima svakako je ono o Mehmedu Šakiru Kurtčehajiću, autentičnom baštiniku bosanskog novinarstva, a slobodno se može kazati i izuzetnom vizionaru, čije su misli i stavovi i danas veoma živi i aktuelni, iako ih je, nažalost, imao priliku iskazivati tek kratko s obzirom na to da je umro već u 27. godini.
Nakon angažmana u „Bosanskom vjestniku”, Mehmed Šakir Kurtčehajić osnovao je „Sarajevski cvjetnik” (1869.-1872.), novinu čija uloga je bila politička borba s tradicionalnim srpsko-hrvatskim pretenzijama spram zemlje Bosne. Koliko im je mrsio račune dovoljno govori i podatak Fadila Ademovića o tome da je „Cvjetnik“ bio zabranjen u Srbiji koja je oštro protestirala kod centralne vlade u Carigradu protiv pisanja Mehmeda Šakira.
- Tek danas, nakon agresije izvršene na BiH 1992. godine, na površinu u svojoj veličini izviru smisao i visoke vrijednosti stavova Mehmeda Šakira Kurtčehajića - kaže nam Ademović.
Potcrtava da je Kurtčehajić konstantno ukazivao na zaostalost bošnjačkog naroda, tražeći uzroke tome prvenstveno u slabom sistemu školovanja i zagovarajući obrazovanje mladih i usavršavanje zanata u skladu s modernim evropskim dostignućima.
- Mehmed Šakir Kurtčehajić je svim bićem, svakim svojim damarom, bio prožet Bosnom, srastao s korijenima svoje zemlje nije mogao biti ravnodušan prema nedobronamjernim listovima iz komšiluka i njihovim napadima. Upozoravao je na novo vrijeme koje traži i drugačiji odnos prema svijetu i životu, a taj odnos on je vidio u evropskim narodima i njihovom napretku u znanju - potcrtava Ademović.
Naš sagovornik Kurtčehajića opisuje i kao „vrsnog stilistu koji je proniknuo u suptilne nijanse bosanskog jezika čije ime bi moralo biti neizbrisivo i trajno ukorijenjeno u temelje državnosti Bosne i njenih naroda“.
Nažalost, kao što je već u našoj tradiciji da zaboravljamo svoje velikane tako i danas malo ko u BiH zna nešto više o Mehmedu Šakiru Kurtčehajiću, čije ime nosi tek jedna ulica u sarajevskom naselju Bjelave. Baš kao što malo nas zna za Fadila Ademovića.
Dragi Bože, da li su se svi lanci, prosvjetu sprečavajući, oko vrata ovoga naroda spleli...
Fadil Ademović o Mehmedu Šakiru Kurtčehajiću, između ostaloga, piše:
- Obuzet uzvišenim pobudama, Mehmed Šakir Kurtčehajić visoko je zasvijetlio u gluhom dobu historije, doprinoseći da ono bude manje nečujno, tajnovito i zakulisno. Bio je čovjek čiste vjere i velikog srca. Predosjećao je, u nerazvijenoj sredini, da pisana riječ nema odjeka ni moći da brže mijenja nezadovoljavajuće stanje u društvenom životu.
Zahvati ga pokatkad, stoga, osjećanje bespomoćnosti, hoće da razdrma ravnodušnost „sunarodnika koji se zatvaraju u svoj svijet neukosti i naroda koji snom mrtvijem spava“.
U tome vidi nesreću bosanskog žiteljstva. On svoje lice podiže prema nebu i, uz vapaj, se pita: „Dragi Bože, da li su se svi lanci, prosvjetu sprečavajući, oko vrata ovoga naroda spleli... prokleto ovo neznanje da li je ono mrtvački zemlju na nas bacilo, te se ne možemo da probudimo iz ovog sna“ - govorio je Mehmed Šakir Kurtčehajić, čiju plemenitu misiju je 1872. presjekla tuberkuloza koja je prerano ugasila njegov život.
Nagrade i priznanja
Fadil Ademović je rođen 1931. godine u Bijeljini, studirao je političke nauke u Beogradu, a žurnalistiku magistrirao i doktorirao u Sarajevu. Radio je u listu za društvena pitanja „Naša riječ“ u Zenici te redakcijama „Oslobođenja“ i „Zadrugara“. Penzionisan je u svojstvu portparola u Predsjedništvu BiH.
Objavio je više publikacija, monografija, studija i rasprava, a za svoj naučnoistraživački, novinarski i publicistički rad te angažman u novinarskim organizacijama dobio je više nagrada i priznanja, među kojima je i nagrada za životno djelo „Veselin Masleša“ Udruženja „BH novinari“ te nagrada „Moša Pijade“ koju je dodjeljivao Savez novinara bivše SFRJ.
