Kada bismo poredili današnji način kako ljudi dolaze do onoga što im je potrebno za život, odnosno kako se obavljaju trgovački poslovi, nabavlja hrana, tekstil i ostale kućne potrebe za domaćinstva ili za rad oko zemlje itd., s onim kako je nekada to izgledalo, uočili bismo promjene koje su mnogo izmijenile ne samo način razmjene dobara nego i cjelokupnu psihologiju trgovine.

Sarajevska srijeda

Radi se o tome da je današnja trgovina lišena svakog ljudskog kontakta, direktne komunikacije, u najvećoj mjeri između trgovca i onog koji kupuje. Trgovina se obavlja, takoreći, anonimno i u masovnosti trgovačkih centara, velikih robnih kuća i prodavnica u kojima se čovjek koji vrši nabavku susreće s robom i čovjekom s kojim sklapa određeni sporazum. Tako je onaj osnovni princip trgovine da je to razmjena dobara između dva subjekta, dva čovjeka, postala apstraktna. Nema kontaktne, društvene i psihološke sadržine.

Nekada je to izgledalo sasvim drugačije. Osnovu trgovine činili su tzv. pazari i vašari. Pazari su bili u dane kada je u određenom gradu vršena masovna razmjena dobara, nabavka i prodaja, na određenom mjestu, na gradskom trgu, odnosno sajmu.

Ljudi koji su i proizvodili različita dobra za potrebe koje su bile bitne za funkcioniranje domaćinstva, posebno poljoprivredne ili zanatlijske robe, donosili su je na taj pazarni dan i vršili razmjenu. Pazarni dan je okupljao veliki broj ljudi kako onih koji su došli da prodaju tako i onih koji su dolazili da kupuju.

Nekada je u Sarajevu, naprimjer, pazarni dan bio srijeda. Srijedom su postojala dva pazarna mjesta. Jedno je bila čaršija, a drugo sajmište gdje se vršila prodaja stoke.

Kad bi čovjek došao srijedom na čaršiju, mogao je vidjeti brojne seljake s Romanije, prodavce koji su dolazili čak iz Čačka i Užica, kao i iz Hercegovine, koji su prodavali svoje poljoprivredne proizvode. Tu se moglo naći i različitih mesnih proizvoda, sireva, kajmaka, voća itd.

Sve je to transportirano u Sarajevo nekada uskotračnom željeznicom koja je išla iz Beograda za Sarajevo, ili onom iz Mostara, odnosno Hercegovine.

Prodavači su svoju robu lagerovali kod pojedinih Sarajlija koji su za to imali posebne prostorije za njeno čuvanje.

Romanijski kajmak

Jedna karakteristika pazarnog dana u Sarajevu je bila i ta da su svi mogli vidjeti Romanijce koji su dolazili da prodaju svoje proizvode, naročito kajmak, koji je bio specijalitet za Romaniju. To je bio kajmak koji je imao okus i miris dima i posebno je bio ukusan, također i njihov bijeli sir s mirisom dima. Oni su dolazili u svojim šalvarama, glava im je bila omotana crvenim šalom koji je bio karakteristični dio nošnje. Njihove žene su na čaršiji igrale kolo, a nosile su nakit umjesto čandrlina, a nekada i zlatne dukate.

Pazarni dani u BiH su se redali na određenoj ruti. Ponedjeljak je bio pazarni dan u jednom gradu, utorak u drugom koji je bio udaljen otprilike dan kolskog hoda, odnosno dan vožnje zaprežnim kolima. Treći dan na istom pravcu i istoj razdaljini otprilike obavljao se pazar itd. To je značilo da su postojali ljudi koji su posjećivali svaki od tih pazara, nudeći svoju robu. To su uglavnom bile zanatlije.

Pazare su pratili, sukcesivno kako su se obavljali u pojedinim mjestima, i prodavači slatkiša koji su kod nas bili poznati kao Arnauti, bez obzira jesu li bili Albanci ili Korani, koji su nosili u svojim poznatim sanducima, odnosno, jednoj vrsti vitrine, svoju klasičnu robu koja se sastojala od crne i bijele halve, kao i različitih slatkiša koji su se na tim pazarima prodavali.

Osim pazara, međutim, postojali su i godišnji vašari. Oni su bili nešto izuzetno u vrijeme kad su održavani, a u našim većim mjestima prestali su se održavati nakon Drugog svjetskog rata, ali se nešto njih zadržalo u provinciji. Pisac se veoma dobro sjeća vašara u Banjoj Luci iz vremena kad je bio dječak. Banjalučki vašar je održavan redovno godišnje na Duhove, odnosno početkom juna i trajao je tri dana.

Filmovi i cirkusi

Vašar se sastojao iz dva dijela: zabavno-atraktivnog i drugog trgovačkog.

Zabavni dio bio je na gradskom trgu. To je bio veliki prostor popločan kamenim pločama, gdje su postavljani ringlšpili. Pored toga bili su razni cirkusi i atrakcije poput prikazivanja filmova. U pustolovnim koji su prikazivani glavnu ulogu igrao je čuveni njemački glumac Hari Pil. Mi kao djeca smo pjevali: „Hari Pil sjede u automobil, odveze se na rijeku Nil i tamo ga pojede jedan krokodil.“ U kaubojskim je glavno lice bio Tom Miks, čuveni kauboj koji se pojavljivao na bijelom konju i izvodio različite atrakcije, progonio Indijance, spašavao bijelce...

Atrakcije su bile i video rame, odnosno specijalne konstrukcije gdje su se mogli promatrati prizori, posebno iz Američkog građanskog rata. Najatraktivniji je bio prikaz bitke kod Getisburga. U plavim uniformama bili su federalci, a separatisti u sivim, teren na kojem se događa ta bitka rekonstruiran je tačno topografski onakav kakav je bio, a kada bitka počne, opaljivali su mali topovi, ne znam na koji način su pucali, ali čuo se prasak i vidio dim. Sve je to omogućavalo ljudima da dožive značajni događaj u historiji.

U zabavnom dijelu vašara gostovao je medrano, svjetski poznati cirkus s akrobatama, glupim avgustima, a atrakcije su obogaćene dresurom konja i pasa, dok je najvažniji bio ulazak junaka, tzv. Tarzana, u kafez s lavom, gdje se s njim grlio, rušio lava, obarao ga na zemlju itd. To je stvaralo uzbuđenje kod gledalaca.  

Bili su i nešto manji cirkusi sa šatorima koje je najavljivao glasnogovornik objavljujući publici da je u njihov grad stigla artistička grupa koja će prikazivati razne plesne igre, gdje će vidjeti misicu Alžira koja pogađa budućnost i sudbinu svakog od njih. Koliko se pisac sjeća, ta misica Alžira bila je obučena u togu koja je pokrivala cijelo njeno tijelo, nosila je veliki turban i pogađala broj legitimacije ili ime i prezime osobe iz publike.

Osim toga, nastupali su i junaci, atlete, snažni ljudi, koji su savijali željezne šipke, lomili predmete, bacali bačve napunjene pivom. O jednom od njih kojem sam zaboravio ime, ali znam da je kasnije radio kao hamal, tj. nosač na sarajevskim Markalama, Pjer Majhrovski je snimio zanimljiv dokumentarni film u kojem se prikazuje kako na osmi sprat iznosi klavir teži od 250 kilograma. Mi, djeca, smo se šalili tako što smo imitirali najavu: „Trga mašinske konce i razbija zemljane lonce“.

Momci i cure

U drugi, trgovački, dio vašara dolazili su trgovci iz cijele zemlje i izlagali tekstil, razne galanterijske proizvode, mirise, kozmetičke proizvode i, naravno, igračke koje su za nas, djecu, bile najvažnije. Najpoznatija igračka koju smo kupovali bile su bombice, loptice napunjene pilotinom od papira, uvezane koncem, a visile su na dužoj gumici i njima se moglo gađati, a loptica se vrati onom ko pogađa. Naročito su ih koristili momci da gađaju  cure koje su im se sviđale. To je bio način uspostavljanja kontakta. Popularne igračke bile su i piskavi horozi, koji su se javljali glasom horoza, zatim različita klepetala i druge slične.

U vrijeme vašara u Banjoj Luci svi mogući prijatelji, rođaci iz okolnih mjesta dolazili su i odsjedali kod svojih rođaka. Tako se u kućama okupljalo mnogo ljudi, a kad dođe dosta musafira, onda se pažnja koncentrira na njih, prvo da im se osigura sve što je potrebno da borave, a s druge strane da ih vodaju po vašaru jer oni su došli da pregledaju šta se tu nudi, šta se može kupiti itd.

Takva situacija je pogodovala djeci jer, kad se pažnja posveti musafirima, onda se smanji nadzor nad djecom, pa su imala više slobode da sama sebi prave planove, odlaze na vašarišta, lutaju i posmatraju različite atrakcije.

Sve ovo opisuje kako su se kroz pazare i vašare vršile s jedne strane ekonomska funkcija, odnosno razmjena proizvoda, a s druge socijalna funkcija kroz susrete ljudi, ne samo trgovaca i građana u direktnim kontaktima i nagađanjima o kupovini, nego su to bile i posjete prijatelja ili rođaka, čime su se produbljavali međusobni odnosi i širio krug poznanika i prijatelja.

Znači, razvijala se komunikacija među ljudima, što je igralo veliku ulogu u međusobnom upoznavanju i razumijevanju.