Grčka, Italija, Austrija, Njemačka, Danska, samo su neke od zemalja u kojima se danas nalaze djela skulptora Jakuba Hubjera. Njegovo remek-djelo, skulptura dimenzija četiri sa 7,7 metara, teška više od dvije tone, već skoro tri decenije krasi park ispred zgrade „Volkswagena“ u njemačkom Kaselu.
Brojne izložbe
Hubjer je do početka agresije bio član goraždanskog Kluba ljubitelja umjetnosti, a istovremeno je radio kao mašinbravar u Tvornici žice u Kopačima. Vrstan majstor, koji je na početku izrađivao skulpture i reljefe u drvetu, imao je jednu samostalnu i niz grupnih izložbi u bivšoj državi, a u svojoj fabrici organizirao je koloniju tokom koje je oslikao i njene zidove.
Jakub Hubjer
U ratu je Jakub pet puta ranjen. Prvi put, sjeća se, bila je to nesreća s autom na snajperima i mitraljezima izloženoj cesti kod Vitkovića.
- Dovučen sam u bolnicu, pregledan i prebačen u mrtvačnicu. Ujutro sam se probudio, lupao na vrata, ali nemam snage ni da lupam, jer sam bio sav slomljen. Na koljenima sam izašao. Primili su me doktori Dušica Vujasić i Emir Frašto, moji heroji, i kada sam dobio injekciju, izgubio sam se i tek uvečer ponovo sebi došao. Tako sam se vratio iz mrtvih – nerado govori o tim događajima.
Nakon dvije operacije u Splitu, odlazi za Dansku. Tekstovi iz njemačkih novina, koje su o njemu pisale prije 1992., bile su mu preporuka za nastavak umjetničke karijere.
- Kada sam to pokazao Dancima, odmah su mi dali salu, kupili alat i pitali šta mi sve treba kako bih počeo raditi. Danci su dolazili da gledaju, a i ja uživam kada oko mene ima dosta ljudi dok radim, samo neka me ne diraju. Tako sam prvu izložbu napravio u hodniku izbjegličkog centra – prisjeća se Hubjer.
Drina u venama
U fabrici je izrađivao modele brodova, vozova i vjetrenjača, a izvan nje organizirao 12 izložbi u Kopenhagenu. Iako su se, ložeći njegove skulpture tokom rata, neki, kako kaže, vjerovatno ugrijali ili ispekli pitu, veza s radnim gradom nikad nije prekinuta.
- U svim mojim katalozima u Danskoj pisalo je: „Dolazim iz grada gdje sunce izvire nad Drinom, a rođen sam u zoru.“ Jednom sam napisao da u nas Drina teče venama, a ne krv, jer osjetim da mi Goraždani, ma gdje bili, volimo Goražde i Drinu. Svi je volimo, a svi od nje dobijemo reumu – uz smijeh kaže Jakub, koji danas živi na relaciji Danska - Hubjeri.
Na imanju u Hubjerima postavio brojne skulpture
Poručuje da sanja dan kada će se umjetnost više cijeniti i kada će u goraždanskim parkovima i pred ustanovama biti mjesta i za skulpture. Kada će grad biti onakav kakav je nekad bio.
Galerija pod otvorenim nebom
U svom domu u naselju Hubjeri Jakub i danas stvara. Neka od djela već su u dvorištu koje će postati galerija pod otvorenim nebom. Kaže da je Goražde nekad imalo tri galerije, dva pozorišta, a danas nema ništa. Gradska galerija pretvorena je u turski kulturni centar, a šetalištu je dobilo ime - iransko.
- Iransko šetalište za mene je šetalište Rada Jovanovića. On je Drinu i Goražde opjevao. Ono kud je Iransko šetalište, tu je nastala pjesma „Kad ja mlađan prošetah kraj Drine“, a dolje nizvodno „Jablani se povijaju“. Trebamo svoje poštovati da bi nas buduće generacije kasnije poštovale - ističe Hubjer.
