Subota, 14. juli 

Jedina domovina  

Uvijek su posebna ova julska jutra, pritisnuta nevidljivim, a teškim bremenom. Još pod dojmom dženaze žrtvama genocida u Srebrenici, čitam jutros u medijima kako je i ove godine, dan nakon dženaze, taj grad opet pust, a Srebreničani koji tamo žive ostali su sami sa svojom tugom i boli. Često sam u Srebrenici i mimo 11. jula, pa znam kako se ljudi koji tamo žive osjećaju tokom preostala 364 dana u godini. Zato se Srebrenici stalno vraćam i tražim načina kako im pomoći.

Ostatak dana provodim dočekujući porodicu i prijatelje koji žive širom svijeta, od Australije do Amerike, a ovih dana stigli su u Banju Luku. Navečer smo svi zajedno u Banskom dvoru, gdje počinju 15. susreti Banjalučana pod nazivom „Vezeni most“.

Prepuna je sala Doma kulture, Banjalučana sa svih strana svijeta. I meni je srce puno. Pomiješani su osjećaji, pa u trenutku ne znam jesam li sretan ili tužan. Sretan jer su moja porodica i prijatelji koji su razasuti po cijelom svijetu ponovo u svom gradu zajedno ili tužan što su ikad morali otići i što će uskoro ponovo preko granice... Obraćam im se i podsjećam ih da gdje god bili, sada su kod kuće, na rodnoj grudi i jedinoj domovini kojoj se uvijek mogu vratiti u zagrljaj.

Nedjelja, 15. juli

Utakmica i rođaci

Dan počinje jutarnjom kafom s prijateljima. S obzirom na to da su ove godine opšti izbori u BiH, aktivno radimo na registraciji birača koji glasaju poštom. Veoma je bitno da registrujemo što veći broj ljudi, jer svi želimo promjene, svi želimo neku novu i bolju budućnost za našu djecu.

Danas se završava Svjetsko prvenstvo u nogometu, Hrvatska je u finalu s Francuzima, velika stvar za „malu“ Hrvatsku i cijeli region. Utakmicu gledam s rodbinom u kućnoj atmosferi. Francuzi postadoše prvaci svijeta, moramo svi priznati, zasluženo, u finalu su bili bolji. Naravno da su Hrvati razočarani, ali mislim da će tek naknadno shvatiti koliko su toga postigli na ovom prvenstvu i zaista moraju biti ponosni na svoju reprezentaciju.

Ponedjeljak, 16. juli

Na kućnom pragu

Rano već krećem na put. Zakazani sastanci u Modriči, gdje posjećujem povratnike, s kojima sarađujem niz godina u vezi s registacijom naših glasača koji živi van BiH. I Modriča, kao i mnogi drugi gradovi manjeg bh. entiteta, grad je suočen s brojnim problemima. Nezaposlenost je najveći problem povratničke zajednice, nažalost, hroničan problem čije rješavanje sporo ide. Mnogi su zato ponovo napustili ove prostore i otišli u treće zemlje.

Nakon Modriče putujem u Bosanski Brod, gdje se navečer nalazim s prijateljima, pravimo planove za buduće projekte koji bi mogli poboljšati stanje povratnika. Kasno se vraćam kući u Banju Luku, i dalje pod utiskom da se zaista moralo više uraditi za povratnike, za nas koji smo odlučili da gradimo svoju budućnost na svom kućnom pragu.

Utorak, 17. juli

Moja Banja Luka...

Dan ponovo počinje susretom s mojim Banjalučanima koji su stigli u naš grad iz svih krajeva svijeta, a boravak u domovini žele iskoristiti da se registruju za predstojeće izbore i svojim glasom pokušaju mijenjati nabolje stanje u našoj lijepoj BiH.

Jutros sam bio s Banjalučanima koji su uspješni privrednici u Švdeskoj. Pokušavamo naći model koji bi ovim ljudima otvorio prostor za nova radna mjesta u domovini.

U toku su dani „Vezenog mosta“, manifestacije koja povezuje dijasporu i ljude koji žive u BiH, jedan sam od ovogodišnjih organizatora te završavamo pripreme za „Veče sevdaha“ koje se održava u samom centru grada. Ove godine tu su i članovi BZK „Preporod“ iz Zenice, koji su s prelijepim i odabranim repertoarom podsjetili brojne Banjalučane na najljepše sevdalinke. Nakon koncerta svi smo pod pozitivnim dojmom, drago mi je što je moja Banjaluka danas otvoren grad za sve koji ga smatraju svojim.

Srijeda, 18. juli

Akademik Filipović i ponosni Vrbanjci

Prijepodne je proteklo u sastancima u Gradskoj upravi Banje Luke. Pokušavam po ko zna koji put ukazati na problem u povratničkim naseljima s nedostatkom infrastrukture, prvenstveno kanalizacione mreže, bez koje su i mnogi drugi dijelovi grada. Postoji dobra volja da se ovi problemi riješe te tražimo najbolji i najbrži način za to.

Popodne sam sa svojim saradnicima, komentarišemo kolumnu našeg akademika Muhameda Filipovića u „Dnevnom avazu“ pod naslovom „Ponosni ljudi Vrbanjci“, u kojoj piše o banjalučkom naselju Vrbanja, iz kojeg potječe moja porodica i gdje i danas živimo.

Niko nas ne bi bolje opisao i znao te mogao donijeti toliko istine o nama, osim našeg uvaženog, banjalučkog akademika. Jesmo, ponosni smo Vrbanjci i ponosni smo i na našeg akademika Filipovića!

Četvrtak, 19. juli

Prljava kampanja

Jutro počinje telefonskim pozivima novinara. Zakazana je posebna sjednica Narodne skupštine RS na kojoj se treba raspravljati o povlačenju izvještaja Vlade RS iz 2004., a koji se odnosi na izvještaj Komisije o događanjima u Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine. Genocid koji je dokazan i utvrdio ga je i Međunarodni sud u Hagu, u Vladi RS nazivaju „dešavanja u i oko Srebrenice“. Priča o povlačenju ovog izvještaja čisti je pokušaj da vladajuće, ali i druge političke partije ovdje u RS, dođu do kakvog jeftinog političkog poena uoči predstojećih izbora.

Nažalost, prljava kampanja je počela i ne biraju se sredstva da se dođe do cilja. Ono što svi izbjegavaju jeste činjenica da u Srebrenici jedva živi oko 800 ljudi, dakle i Bošnjaka i Srba, koji su prepušteni sami sebi, da ne kažem ostavljeni. Ti ljudi, uopšte, služe za raznorazne političke vratolomije.

Istovremeno, cijeli sam dan u komunikaciji s mojim timom koji aktivno radi na registraciji naših birača širom svijeta, postoje mnogi tehnički problemi koje rješavamo u hodu.

Večer provodim s prijateljima i analiziramo kako privrednicima koji žele da ulažu u BiH pomoći u otklanjanju brojnih barijera na tom dobronamjernom putu.

Petak, 20. juli

Još jedna dženaza u Prijedoru

Petak je. Odabrani dan.

Ovaj je poseban i po tome što se u Prijedoru klanja još jedna kolektivna dženaza za tri šehida ubijena prije 26 godina.

Fikret Crljenković imao je 26 godina, Adem Bešić 29, a Mehmed Mulalić 44 godine kada su ih zlikovci ni krive ni dužne pobili.

Idem u Prijedor, grad po sudbini njegovih Bošnjaka mnogo sličan Srebrenici. Dolazim u Kamičane i zajedno s ostalima, predvođeni reisu-l-ulemom Huseinom ef. Kavazovićem, klanjamo dženazu rahmetli Fikretu, Ademu i Mehmedu. Halalimo im, a sigurno se svi pitamo jesu li oni halalili nama i svijetu.

Oni i sve do sada ukopane žrtve sigurno su našli smiraj. Oni koji su ih ubili i koji ništa učinili nisu da to spriječe, sigurno nisu. I nikada neće. Na nama je da učimo iz prošlosti i gradimo budućnost u kojoj majke više nikad neće ukopavati svoju ubijenu djecu

El-Fatiha.