Sedmi mjesec polako protječe. Bio je obilježen sportom. I još je. Čini se da Svjetsko prvenstvo u nogometu nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Čak i oni skloni kritikama na račun nogometa finale su gledali uz neko svečarsko raspoloženje. Baš nekako uz finale Svjetskog nogometnog prvenstva bilo je i finale u tenisu. Vimbldon kup i opet neko uzbuđenje. Cijela regija pratila je finale ova dva natjecanja.
Dobro i zlo
Na jednoj strani Hrvatska, a na drugoj Srbija borile su se za prva mjesta. Neko bi mogao reći da je sasvim nebitno što su ove dvije zemlje u finalu i da se Bosance ne tiču ni jedni ni drugi.
No, ipak ih se ticalo. I baš neka je. Baš neka je jedna plemenita aktivnost ujedinila u dobru građane ovih zemalja. Mnogo je proteklih decenija priče o ratu. Mržnji i netrpeljivosti. Mnogo je ružnih poruka, poput raketa, letjelo s jedne na drugu ili treću stranu. Mnogo je priče o mogućem novom ratu, a malo je priče o dobru. A dobro, baš kao i zlo, čine ljudi. Zašto onda ne dozvoliti dobru da nadjača zlo? Pitam se kome i zašto to može smetati. A nekima je ipak smetalo i smeta.
Rat jeste ostavio brojne tužne posljedice, ali godine prolaze. Dolaze nove generacije koje treba da grle dobro, a ne da se hrane zlom. Nedavno jedan biskup reče da se moraju početi ruke pružati prema drugima. Spomenuo je i najezdu Jugoslavena u Njemačku pedesetih godina prošlog stoljeća. Trbuhom za kruhom. Spomenuo je protok života, ali ne i zaborav. Eto tako, ovih dana su svi u regiji bili jedni uz druge. Sport ih povezao. Sport koji nema ime i prezime, vjeru i naciju, nego samo i isključivo odmjeravanje snaga i vještina uz nužno poštovanje onog na suprotnoj strani. Eto, to je sport.
Univerzalni jezik
I taman nakon što je Hrvatska u nogometu osvojila srebro, a Srbija u tenisu zlatu, čarobni momci iz BiH jurišaju po svoje zlato. Reprezentativci BiH u sjedećoj odbojci, zlatni momci BiH, i ove godine usrećuju građane svoje domovine. Ponekad mi se učini suviše tihim saznanje o njihovom uspjehu. Ponekad mi se učini da građani malo znaju o njima. Njihove priče, njihove poruke kao da su u sjeni nekih drugih priča. Želim vidjeti njihova imena na naslovnim stranicama novina i portala. Želim čuti njihove motivacijske govore, jer govori su to koji udahnjuju snagu u sve nas. Njihov rad i odricanje za uspjeh nisu tek jedan u nizu sličnih pothvata. To je priča o herojima koji trebaju biti uzor bh. djeci.
Želim vidjeti i regiju koja se raduje bh. zlatnim momcima. Želim čuti pokliče baš kao što sam čula ovih dana za „Vatrene“ i Novaka Đokovića. Neka i sad riječi Novaka Đokovića budu motivirajuće za pljesak bh. odbojkašima. Neka te riječi vrijede uvijek i za sve.
Neka se zaori pljesak iz Srbije i Hrvatske, iz svih dijelova BiH neka svima na ustima lebde Đokovićeve riječi: "Sport priča univerzalni jezik, briše granice među ljudima, nadilazi razlike u vjeri, rasi, nacionalnosti, i to je ono što privlači ljude sportu. Zato ljudi svih generacija, a naročito mladi, gledaju na sportaše kao svoje idole, jer oni prolaze kroz iskušenja, žrtvuju se, i kroz sport ilustriraju životnu borbu, daju primjer kako bi se ljudi trebali postaviti prema brojnim izazovnim situacijama u životu."
Sportom su prekidani ratovi. Sportom se slavilo mir. Sportom su građeni mostovi prijateljstva. Neka ova zlata i srebra što kruže regijom ovih dana budu zlatne poruke heroja sporta i neka upravo njihov sjaj bude poziv mladima da se natječu u dobru i da se bore za dobro, sve dok dobro ne bude bolje, a bolje postane najbolje.
