U Bosni i Hercegovini postoji cijeli niz naselja u čijem imenu figurira riječ vakuf. Radi se o, koliko je piscu poznato, šest takvih toponima, odnosno imena određenih mjesta gradova ili ljudskih naselja. To su Gornji Vakuf, koji se nalazi u blizini izvora rijeke Vrbas, Donji Vakuf na mjestu gdje se spaja put koji vodi iz Travnika prema Banjoj Luci, a odvaja onaj koji vodi prema Bugojnu, Kupresu i dalje Livnu i Dalmaciji.

Šest toponima

Treći takav toponim nosi naziv Skender-Vakuf, a nalazi se na putu koji vodi iz Turbeta, mjesta u blizini Travnika i Banje Luke. Četvrti takav naziv je Varcar-Vakuf. To je naziv za grad koji je 1923. godine u čast Petra Prvog Karađorđevića dobio ime Mrkonjić-Grad, navodno prema tajnom imenu pod kojim je Petar Karađorđević učestvovao u tzv. ustanku u Bosanskoj krajini 1875. godine.

Peti takav toponim je Kulen-Vakuf. To je jedno prekrasno naselje na Uni u blizini tvrđave Ostrožica. Šesti je Skucani Vakuf, koji se nalazi nedaleko od današnjeg Sanskog Mosta.

Ovaj dodatak imenu grada ukazuje na njegovo porijeklo, tj. da u najvećem broju slučajeva grad ili naselje potječe od vakufa koji je određena osoba poklonila ili dala određenu imovinu, institucije ili građevine, a koje su poslužile kao osnova nastanka naselja oko kojeg su se onda razvijale ljudske djelatnosti. Vakuf je, inače, poznata institucija u islamskoj kulturi i načinu života i u islamskom pravu.

Samo jedan od primjera u BiH je Varcar-Vakuf. u okviru kojeg je nastalo naselje koje je interesantno s brojnih aspekata koje ćemo u daljnjem izlaganju pokušati prikazati.

Za Varcar-Vakuf poznato je da je čovjek koji je utemeljio taj vakuf nosio ime Kizlar-aga i da je vršio vrlo značajnu funkciju na dvoru u Istanbulu. On je bio porijeklom iz tih krajeva,  a kada se uzdigao visoko u hijerarhiji u Osmanskom carstvu, smatrao je dužnošću da nešto učini za svoj rodni kraj, te je tako utemeljio vakuf koji je se sastojao od džamije, medrese, mekteba i jedne male čaršije oko tih institucija.

Na toj osnovi razvio se kasnije Varcar-Vakuf kao vrlo značajno privredno središte i značajan spomenik načina života karakterističnog za Bosnu i Hercegovinu.

Porijeklo „var-cara”

Objašnjenje porijekla imena „var-car“ sastojalo od toga što se govorilo kako je Kizlar–aga, koji je bio zadužen da skuplja carski has, dio tog prihoda odvajao, sakrivao i ulagao u svoj vakuf u mjestu gdje je ostavio institucije koje je izgradio. To asocira na „var” - varao je cara da bi učinio dobro svom kraju. Zanimljiva etimologija tog naziva, naravno, nije provjerena i nisam je ni ja provjeravao, nego je navodim samo kao primjer narodnog tumačenja određenih toponima.

Ono što je karakteristično za Varcar-Vakuf je to da su muslimani, pravoslavci i katolici, a u  posljednje vrijeme nešto i Jevreja, u njemu živjeli u velikoj slozi sve vrijeme njegovog postojanja do godina posljednje agresije na BiH i, takoreći, gotovo likvidacije bošnjačkog i hrvatskog stanovništva tog kraja. Sve do tada, među njima je vladalo poštovanje i razumijevanje, zajedno su poslovali, tako da je Varcar-Vakuf bio uzorito mjesto po odnosima koji su vladali među njegovim stanovnicima.

Varcar-Vakuf je u našu historiju ušao i po tome što je u njemu 25. novembra 1943. godine održano prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a, na kojem je donesena poznata rezolucija kojom je obnovljena državnost BiH.

Varcar-Vakuf bio je vrlo interesantno privredno sjedište s obzirom na karakter tla okolice i na topografiju samog mjesta koji se nalazi na nizbrdici koja vodi u korito tzv. Crne rijeke, a negdje na srednjem toku te rijeke koja se od mjesta Bočac ulijeva u Vrbas, nalazilo se i Donje selo, odnosno veoma interesantan odžak poznate bošnjačke familije Kulenovića.

U Varcar-Vakufu dominirali su određeni zanati. Glavni, koji je tom mjestu donio veliku popularnost i značenje u privredi nekadašnje BiH, bio je kovanjski. Između dva svjetska rata tu je radilo oko 40 kovačnica koje su kovale poznate kose varcarke, za čiji se kvalitet pročulo u cijeloj regiji, pa su izašle na visoke cijene, a varcarski kovači imali pune ruke posla.

Oni su kose kovali od najkvalitetnijeg njemačkog i švedskog čelika, a bile su poznate po tome što ih nije trebalo previše poklepati, odnosno ponovno oštriti, prilagođavati oštricu, nego su bile otporne i na žilave trave.

Osim kovanjskog, u Varcaru je bio veoma razvijen zanat na bazi upotrebe kozije dlake i kozijih koža te rogova, kako kozijih tako i bravljih. Naime, od kozijih i bravljih rogova pravljene su korice za čuvene varcasrke čakije, odnosno sklopče. To su noževi slični britvi koje su varcarski kovači kovali, a koji su bili takve kvalitete i oštrine da su mogli poslužiti i kao britve za brijanje. Uz to, kozija dlaka koristila se za izradu pokrovaca za konje i velikih vreća koje se nazivaju harari, a koje su nosile oko 80 kilograma tereta, tako da su dva harara bila onaj teret koji je opterećivao našeg bosanskog izdržljivog konja.

Međunarodna trgovina

Od iste kostrepi, kako se naziva kozija dlaka, pravljene su i zobnice, vrećice manjeg obima koje su vješane konjima oko varat, a u njima se davala zob koja se smatra za najkvalitetniju konjsku hranu. Seljaci koji bi dolazili na pijacu ili bilo kakvim povodom svežu svoga konja, objese mu zobnicu oko vrata, u nju naspu zobi koju konj polako grize i tako mirno stoji na sigurnom.

Osim toga, u Varcaru su pravljeni opanci od goveđe kože i opute, ali i od janjeće, odnosno bravlje, a najviše od ovčije - gunjevi ili kožuci. To su jeleci bez rukava koji imaju dvije strane - jednu vunenu, a drugu glatku, kožnu. Bili su vrlo praktični, jer kad je hladno, vuneni dio okreće se prema tijelu i osigurava zagrijavanje tijela, a ljeti, kada je toplo, okreće se obrnuto i onaj glatki dio kože čuva od pregrijavanja. Danas su izašli iz mode, a nekad su predstavljali glavnu odjeću našeg seljaka pored šalvara, koje su bile, također, pravljene od kozije dlake.

Za privredni život u Varcaru zanimljivo je i to da su okolni seljaci, pravoslavni i katolički, gajili posebnu vrstu svinja koje nisu držane uz kuće kao ostala stoka, nego su puštane u šumu da se same hrane, što se nazivalo žirenje. One slobodno žive u šumi, nalaze tamo hranu, a kada dođe vrijeme, seljaci odlaze, love i hvataju određene primjerke, ubijaju ih i koriste za pripremu, prema namjeni, slanine ili mesa ili bilo kojeg dijela onoga što je ispod kože, a s kože su skidali dlake koje su bile od nekoliko vrsta i najpopularnije su bile perajice.

Kada bi čovjek došao u Varcar pazarnim danom, mogao je čuti kako trgovci uzvikuju: „Gdje je perajica“, „Donesite perajicu“, „Amo perajicu, tražim perajicu“, „Kupujem perajicu“... Trgovina tim dlakama bila je veoma unosna, jer su bile najbolji materijal za izradu različitih vrsta četki za molovanje, krečenje ili bojenje zidova, zatim četki za odijela i onih koje se upotrebljavaju direktno u domaćinstvu. Perajice najfinije kvalitete bile su najbolja sirovina za izradu slikarskih kistova i omogućavala veoma kvalitetno razmazivanje boje.

Na osnovu tih djelatnosti Varcar-Vakuf je bio mjesto gdje se odvijala vrlo intenzivna trgovina, razmjena između sela i grada, pa čak i međunarodna trgovina, jer su proizvodi kao što je ovaj materijal za pravljenje kistova bio izvozni, dok su kovači iz Varcara uvozili materijal, odnosno čelik iz inozemstva.

Kako sam već istakao, za Varcar-Vakuf i način života u njemu značajno je bilo da su među ljudima koji su tamo živjeli postojali razumijevanje i sloga, što je došlo na ispit 1941. godine, kada su ustaše počele provoditi plan istrebljivanja Srba.

Zasjedanje ZAVNOBiH-a

Varcar-Vakuf je te 1941. opet bio vratio to svoje prvobitno ime, da bi ga na kraju 1945. godine preimenovao u ono iz 1923., odnosno Mrkonjić-Grad. Dakle, tim imenom su vršene različite manipulacije.

Te 1941. godine došao je glavni organizator ustaških pokolja u Bosanskoj krajini, poznati stožernik iz Banje Luke Viktor Gutić, organizirao zbor na kojem je održao govor. Izrekao je rečenicu kako je „došlo vrijeme da će drugovi poželjeti Srba, a da Srba nigdje biti neće”.

U govoru u kojem je Srbe nazivao „gamadima koju treba pobiti”, zloglasnog Gutića prekinuo je poznati, ugledni, vjerovatno i najugledniji tadašnji stanovnik Varcar-Vakufa Sulejman-beg Kulenović, zvani Kuljo, koji mu je rekao: „Jesi li ti došao da zamećeš među nama kavgu? Ako si tim poslom došao, idi odavde!”

Na to se Gutić strašno naljutio i naredio da se Sulejman-beg uhapsi. Gutić je očekivao da će katoličko stanovništvo iz Varcara i okolice podržati njega, ali, naprotiv, oni su uložili oštar protest protiv njegovog gesta i on je bio prisiljen da pusti Sulejman-bega iz zatvora i u Varcar-Vakufu se nije desio ustaški pokolj nad Srbima. To je sačuvalo Varcar-Vakuf.

Zbog toga je i kvalitet tog života omogućio da Varcar-Vakuf bude mjesto u kojem je već 1942. godine bilo moguće organizirati značajne skupove, da bi 1943. bilo organizirano i zasjedanje ZAVNOBiH-a.