Razmišljam ovih dana o mnogo čemu. O ljudima. O dobru i zlu u njima. Pitam se zašto zlo prati dobro. U stopu. Razmišljam i o rastancima. Ne volim rastanke. Ne volim emocije koje trče ispred nas. Ne volim natjecanje u emocijama. Ne volim kada me drugi gledaju i mjere da li mi je žao. Ne volim odmjeravanje.
Čekam taj krik
Ne volim kad moram objasniti novu boru na licu. Ne volim kad me suza ne pita. Ne volim kad mi se nečovjek iskezi. Kad mi nečovjek kaže ako nije dovoljno patnje da samo sačekam novu. A čula sam nečovjeka i kako neki dan reče: "Nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku".
Ne zadrhta mu ruka, a ni glas dok se cerio ljudskoj boli. Nečovjek se uzveselio nad svojim riječima. Da li je vidio oči svoje majke dok je neljudske riječi govorio? Da li bi ga prekorila zbog toga? Da li bi mu rekla da čovjek u čovjeku to nikad ni pomisliti smio ne bi, a još manje poželjeti drugome? Da li je ovo mogao napisati jedan čovjek drugome?
Da li ga je mržnja natjerala na ove riječi? Prezir? Strah? Ma, ne. Ovako sročene riječi dvadeset godina poslije piše samo nečovjek u čovjeku. Onako. I bez povoda. Ne volim što čujem muk i tišinu zbog ovih riječi. Ne bi se smjele desiti. Ne bi smjele biti prekrivene velom tišine. Čekam taj krik ljudskog odnekud. Morao bi nadjačati neljudsko i ovu tišinu. Ali, ne želim čuti krik čovjeka u boli, nego onog drugog. Koji zna čitati i razaznati neljudske riječi. Njega želim čuti. Ako ostane tih i nijem, onda ga i nema. Izgubio se u zlu. A koje ime nosi ovaj nečovjek? Svakakvo. Ime svih koji odluče da šute. Njegovo je najmanje bitno.
Ne volim što ih je tihih i nijemih mnogo na drugoj strani. Na drugoj strani ljudskog. Ne volim rastanke. U mimohodu. Ne volim suzu u oku majke. Sestre. Supruge. Malog brata. Oca koji doziva sina. Ne volim što gledam mnogo suza oko sebe. I danas.
Otimanje duše
Dvije decenije nakon te '95. ne volim što je čovjek čovjeku suzu ostavio u oku, bol u duši i ranu koja ne može zarasti. Ne volim što ne može zarasti. Ne volim što prođoše novi kamioni puni njih u njima. Kamioni ubijenih duša. Prikupljeni po poljima i vrletima na kojim su nekad svoje poljske proljetne radove započinjali. A ljetni dan ih presjekao. Nečovjek nije čekao drugu priliku. Iskoristio je svoju i to odmah. Ne čekajući ni časa. Ne volim što su kamioni puni mojih sestara i braće. Po ljudskosti. Po čovječnosti. I tvojih. Ma gdje da si. Ma kako da se zoveš. Ma kako da moliš molitvu svoju. Ne volim što čovjek napusti čovjeka u sebi da otme dušu drugima.
Ne volim što boli i boljet će. Nijemi park mog djetinjstva i sad doziva. Nijemo, kao u snu. Glasa nema, a jecaj ruši moj veliki park. Dozvati ga više ne može otac. Nema glasa. Ne volim što je i danas suza jača od radosti i smijeha. Ne volim što bijelo polje nijemosti širi svoj krug, a nijema i nemoćna gledam. Ne volim suzu u oku majke. Ne volim juli jedanaesti jer tad je čovjek umro. Ubio čovjeka u sebi i čovjeka pored sebe. Ubio život u čovjeku i čovjeka u životu. Ne volim suze ni rastanke.
