Teško vrijeme za one između osamnaest i devetnaest. Kojim putem krenuti? Da li poslušati one koji kažu da je važno poći sigurnim putem ili zagovornike srca? Da li upisati fakultet koji će voditi do sigurne plaće ili onaj koji nam je u srcu urezan? Stariji kažu da se ni od čega ipak ne može dobro živjeti. Mnoge dileme su se ispriječile pred mladost ovih dana.
Čvrst korak
Sjećam se mladića kojem roditelji nisu htjeli dozvoliti da upiše glumu. Govorili su da to nije posao za ozbiljna čovjeka i da treba krenuti bratovim stopama. A brat je imao stalni posao i redovnu plaću. Mladić je bio tužan jer je želio baš glumu i ništa drugo. Jednog dana njegova majka je došla do njegove razrednice, tamo negdje pred sam kraj školske godine, i molila je da snagom svog autoriteta uvjeri njenog sina da ne upisuje glumu.
Razrednica je, baš malo prije njenog dolaska, s učenicima održala posljednji razredni sat u kojem im je savjetovala da slušaju samo svoje srce, a ne zov praktičnih savjeta. Fakultet nije komad pokućstva koji se mijenja kad dosadi, nego izbor životnog puta kojim treba koračati ponajduže i ponajbolje. A čvrst korak može biti samo onaj koji se bira ljubavlju. Željom da se radi baš ono što se voli. Pogledala je učenikovu majku i pitala je čime se ona bavi. Stomatolog je bila. Veli birala je taj studij jer je oduvijek lutkama popravljala zube.
„A čega se igrao vaš sin?“, pitala ju je razrednica. „Ah, on uvijek u nešto prerušen bio. Poreda mlađu djecu iz susjedstva i pravi im predstave. A oni ga slušaju i gledaju, ma ni ne trepnu.“ Razrednica je gledala majku koja nije skrivala brigu, ali i nerazumijevanje. „U čemu je razlika između Vaše i sinove igre?“ pitala je majku. „Pa moja igra je bila ozbiljna. Ja sam oduvijek znala pravi put, a on samo mašta.“ „Maštali ste i Vi, gospođo, i postali stomatolog. Uspješan. Jer ste htjeli da Vaš san postane vaša stvarnost. To isto radi i Vaš sin. Nemojte mu stajati na putu njegove radosti. Njegov svijet je svijet različitih likova kroz koje prolazi i bit će najbolji baš zato što to želi.“
Ostvaren san
Majka je otišla ne previše sretna zbog razgovora. Nakon nekoliko mjeseci njen sin je ipak upisao glumu. Došao je razrednici zahvaliti za potporu koju mu je dala. Što je vjerovala u njega. Nekoliko godina kasnije njegovo ime je postalo poznato. Ne samo u njegovoj BiH nego i zemljama regije. Zvali su ga da glumi u različitim filmovima i predstavama. Njegov san se ostvario. Bio je glumac zbog kojeg se tražila karta više. Danas podučava mlade ljude na akademiji. Kažu strog je. Traži da se posvete svim svojim bićem onom što su izabrali za svoj životni put. Godine su prošle i susrele su se majka i razrednica. Majka je prišla razrednici i zahvalila joj je što je vjerovala u njenog sina više nego ona sama. Što je bila uz jednog mladog čovjeka na raskrižju njegovih puteva. Rekla je još i da je ponosna na uspjeh svog sina i da ima redovnu plaću, ali i osmijeh na licu.
Eto, tako je završena priča nekadašnjeg sarajevskog gimnazijalca. Danas mnogi od njih stoje na raskrižju i gledaju lijevo i desno, ravno i natrag. Natrag ne mogu, ali zato naprijed mora biti onaj put koji se nosi u srcu. A plaća? Plaća je uvijek tamo gdje se radi s ljubavlju. I zanatlija koji ne zna popraviti obuću, ne može zaraditi novac, baš kao i arhitekta koji pogrešno projicira kuću, ili pekar koji ne zna napraviti kruh. A svi oni mogu sretno živjeti kada rade što vole i kad se trude da baš to rade najbolje što znaju. Stoga, birajte srcem, a ne tuđim odlukama, ne sanjajte život nego živite svoje snove.
