Kad se početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kao tek stasali momak spustio iz rodnog Janja kod Šipova u lijevčansko selo Brezik Laminci, Milan Cumbo nije vjerovao u ostanak u ravnici. Zbunjen nepreglednim poljima, dugim redovima kukuruza i prostranim pašnjacima, ni slutio nije da će baš tu pronaći ljubav svog života.  

Mala penzija

Čuvajući krave na ogromnoj poljani, zagledao se u tri godine mlađu djevojku Boru. Zaiskrila je ljubav među njima, a ubrzo je Bora djevojačko prezime Tubin zamijenila Milanovim.

- Bio je vragolast i uvijek veseo i po tome se uvijek razlikovao od drugih momaka. Pazio je i na moje krave. Osvojio me je na te svoje cake - priznaje Bora.

Osamdesetogodišnji Milan priznaje da ga u životu održavaju smijeh, dobra volja i ljubav. Boru, kako kaže, jednako voli sada kao i šezdesetih godina, dok su bili čobani. Izrodili su dvoje djece, imaju četvero unučadi.

- Kad se samo sjetim mog dolaska u Lijevče polje. Kopamo kukuruze, a nigdje ni hladovine niti kraja reda. U duši sam patio za svojim brdima. A danas je drugačije. Ostario sam, bole me noge, kako bih sada po brdima gore-dole - govori Milan.

On je penzioner, a radio je kao građevinac. Penzija je mala, tek 250 maraka. Zbog toga ga Bora svakodnevno zadirkuje.

- Ja više privređujem od tih njegovih 250 maraka. Proizvedem svašta u bašti, imamo jednu kravu, svakog dana imamo mlijeka, a napravim malo sira i kajmaka. Kad bi se dodalo i što spremam hranu, čistim kuću, perem i peglam, gdje bi bio kraj mojoj računici – šali se ona.

Zajedničke akcije

Milan ističe da ga raduju susreti s komšijama i zajedničke akcije u selu. Nikome ne zavidi i to je, priznaje, kamen temeljac njegovog duševnog mira.

- Kad imaju moje komšije, odmah imam i ja. Volim kad se obilazimo, okupljamo, kad organiziramo razna druženja. Prilično smo zdravi i ja i baba i lijepo živimo. Samo mi ne dozvoljava da je tako često i snažno zagrlim, kao što sam nekad radio - požalio se Milan.

Nikad nije dosadno

- Više od pola stoljeća ga korigujem, ali je veoma tvrdokoran i ne uspijevam baš u tome. Nikad nam nije dosadno. Nekad smo čuvali krave i ašikovali, a sad imamo jednu kravu i ona nas podsjeća na te neponovljive dane - kaže Bora Cumbo.