To poslijepodne je kišilo. Velika sala prepuna roditelja i tinejdžera bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Na velikom platnu na pozornici pisalo je: “I tako probudiš se jedno jutro i shvatiš da si odrastao.” Svi su čekali njih. Njih sa svojih devetnaest. To jutro je bilo jutro njihovog odrastanja. Odjednom su svi ustali i počeli da plješću. Oni, mladi u togama, počeli su da ulaze jedan za drugim u salu. Blicevi fotoaparata i pokoja suza u kraju oka koja ne smije da krene. A krenula bi rado. Od radosti i neke sjete zbog vremena prije tog jutra u kojem su njihova djeca još bila djeca.

Njihova domovina

Na pozornicu su izlazili jedno po jedno da prime zaslužene diplome. Prvo su izašli Irfan i Andrea. Oni su bili najbolji u generaciji. Irfan čak i u gradu. Dobio je sve nagrade.

Na kraju, djeci se obratio stariji čovjek riječima od kojih opet suza nekamo krene. Rekao im je da je Bosna i Hercegovina njihova zemlja. Da ona ima mnogo nedostataka, ali da nijedan nije nepopravljiv. Rekao im je i da ova njihova domovina treba baš njih. Da baš oni treba da svojim znanjem i pameću obogate svoju zemlju. Rekao im je da se raduje njihovom znanju stranih jezika, ali da je znanje za domovinu i o domovini najljepše znanje. Rekao im je i da vjeruje da će se njihovi putevi opet ispreplesti, ali bi volio da to budu putevi roditelja koji će svoju djecu upisati baš tu. Baš u tu školu u svojoj domovini. I da, dodao je da je domovina jedna, ali da samo treba učiti o njoj. Učiti da bi se voljela. I poručio im je na kraju: “Ostanite ovdje, djeco moja.” Stariji čovjek bio je mons. dr. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski.

I dok je pozivao mlade, tek odrasle ljude, da ostanu u svojoj domovini, jedna djevojka je gospođi do sebe rekla: “Ali, kako da ostanemo kad nam govore da je svugdje bolje nego ovdje. Ja u četvrtom razredu u jednoj sarajevskoj općoj gimnaziji ne učim više od jednog sata nacionalnu geografiju. Kako da naučim o svojoj domovini kad me ne uče?”

Poruka djeci

Gospođa se osmjehnu i reče da joj je to poznato i da su nastavnici geografije veoma tužni, jer jedan sat sedmično za nauk o domovini i nije nikakav nauk. Reče još i da je sretna što mladi uče strane jezike mnogo više nego povijest i geografiju, ali i da se boji toga. Boji se da je to jedna vrsta poruke djeci. Poruke koja kaže da je važnije progovoriti neki drugi jezik i brzo otići tamo negdje za kruhom. Djevojka još dodade da ni povijesti nema više u završnima razredima gimnazije. Našali se još da je i povijest otišla u povijest.

Gospođa se više nije smiješila. Bilo joj je žao djevojke i mladosti. Bilo joj je žao što je njen sin u katoličkoj školi učio dva sata tjedno o domovini, dok druga djeca u građanskim školama nisu. A svakodnevno čujemo poneki novi poziv izdaleka za mlade, koji obećava sve što mlad čovjek poželjeti može. Samo ne u domovini nego tamo negdje.

A biskup Pero, mnogo tišim glasom od jačine reklame za obećana putovanja, zamoli svoju djecu da ostanu u svojoj domovini, da uče o njoj i da uče za nju. I ništa im on nije mogao ponuditi svojim tihim glasom osim tople ljudske molbe i ljubavi, koja se prelijevala sa pozornice prema mladosti, koja je tog jutra ustala i shvatila da je odrasla.

I ne smije to biti tek tužni tihi vapaj da se domovina nosi u srcu i da se ljubav uči u školi. Stoga, vratite povijest iz povijesti, vratite geografiju u školske klupe. Neka djeca znaju priče o svojoj domovini, neka ih znaju pričati svojoj djeci. I, na kraju, neka se usliše riječi biskupove: “Dođite ponovo ovdje, u ovaj vaš drugi dom, i neka vaša djeca krenu vašim stopama u vašim školskim klupama.”