Kad je započela drama razdvajanja imigrantske djece od njihovih roditelja na američko-meksičkoj granici, svijet se, osim užasa, opet uvjerio da dječije suze pomjeraju i planine. Da nije bilo dječijeg plača koji su novinari zaledili na video i proširili internetom poput požara, ko zna bi li predsjednik Donald Tramp (Trump) tako brzo naredio zaustavljanje odvajanja djece od njihovih roditelja.
I Melanija protiv
Pritisnut tim nefiltriranim surovim snimcima sada već i čuvenog plača četverogodišnje djevojčice, koja doziva majku dok čuvari s one strane žice bezdušno komentiraju kako tom orkestru bola i jauka “fali još samo dirigent”, Tramp je, zapravo, morao zaustaviti tu sramotnu epizodu, jer je sve prijetilo da preraste u novu mrlju na američkoj savjesti. Ali, ne znamo je li to bio njegov stvarni izbor!
Onima koji su zdušno negodovali zbog nečuvenog skandala odvajanja djece od roditelja, kao da smo u srednjem, a ne u 21. stoljeću, pridružila se i Melanija Tramp. “Washington Post” je to već u naslovu opisao njenim “trenutkom Marije Antoanete”. Očito, iako sama sve više odudara od onoga što politički, a evo, sada i ljudski simbolizira njen muž, prva dama Amerike bi tek mogla platiti ceh zbog njegovih grešaka.
Nemojmo se zavaravati, iza ove neuspjele Trampove imigrantske politike stoji i politički inžinjering namijenjen onima koji bi tek trebali dobiti pravo glasa; pokušavaju se institucionalno favorizirati on i po Trampovom šnitu transformirani republikanci. Baš tu potencijalno prijeti erupcija novog američkog vulkana bola i nezadovoljstva.
Nije dobar znak što se, nakon globalne plime i oseke populizma, koji je s Trampom zapljusnuo i Ameriku, ono najodvratnije politikanstvo, gdje god može, zasniva na moći države umjesto na iskonskim pravima ljudi. Tek po ovim drugima, u kamen uklesanim pravima, Amerika je i postala Amerika.
Američka mantra je kako pravda neće biti zadovoljena sve dok oni koji nisu neposredno pogođeni nepravdom, ne budu užasnuti onim što se događa drugima, direktno pogođenim nevoljama, kao što je to davno artikulirao jedan od osnivača Sjedinjenih Država Bendžamin Frenklin (Benjamin Franklin). Kao da smo u općoj utrci za novcem zaboravili na to.
Čak je i u nepresušnoj zlatnoj groznici, koja u Americi nikako da stane, neprihvatljivo to što su imigrantsku djecu, poput grumenčića zlata, odvajali od “prljave” rude, njihovih majki i očeva, da bi ih, u najgorem propagandnom maniru, počeli prikazivati kako se dječaci i djevojčice, odvojeni u nekakvim kampovima, “odlično” snalaze marširajući u redu, radu i disciplini, kao da su, Bože mi oprosti, u Sjevernoj Koreji, a ne u zvanično najslobodnijoj zemlji svijeta. No, i ta je propaganda kratko potrajala.