BIH

Nad vulkanom dječijih suza

Erol AVDOVIĆ

23.6.2018

Kad je započela drama razdvajanja imigrantske djece od njihovih roditelja na američko-meksičkoj granici, svijet se, osim užasa, opet uvjerio da dječije suze pomjeraju i planine. Da nije bilo dječijeg plača koji su novinari zaledili na video i proširili internetom poput požara, ko zna bi li predsjednik Donald Tramp (Trump) tako brzo naredio zaustavljanje odvajanja djece od njihovih roditelja.

I Melanija protiv 

Pritisnut tim nefiltriranim surovim snimcima sada već i čuvenog plača četverogodišnje djevojčice, koja doziva majku dok čuvari s one strane žice bezdušno komentiraju kako tom orkestru bola i jauka “fali još samo dirigent”, Tramp je, zapravo, morao zaustaviti tu sramotnu epizodu, jer je sve prijetilo da preraste u novu mrlju na američkoj savjesti. Ali, ne znamo je li to bio njegov stvarni izbor!

Onima koji su zdušno negodovali zbog nečuvenog skandala odvajanja djece od roditelja, kao da smo u srednjem, a ne u 21. stoljeću, pridružila se i Melanija Tramp. “Washington Post” je to već u naslovu opisao njenim “trenutkom Marije Antoanete”. Očito, iako sama sve više odudara od onoga što politički, a evo, sada i ljudski simbolizira njen muž, prva dama Amerike bi tek mogla platiti ceh zbog njegovih grešaka.

Nemojmo se zavaravati, iza ove neuspjele Trampove imigrantske politike stoji i politički inžinjering namijenjen onima koji bi tek trebali dobiti pravo glasa; pokušavaju se institucionalno favorizirati on i po Trampovom šnitu transformirani republikanci. Baš tu potencijalno prijeti erupcija novog američkog vulkana bola i nezadovoljstva.

Nije dobar znak što se, nakon globalne plime i oseke populizma, koji je s Trampom zapljusnuo i Ameriku, ono najodvratnije politikanstvo, gdje god može, zasniva na moći države umjesto na iskonskim pravima ljudi. Tek po ovim drugima, u kamen uklesanim pravima, Amerika je i postala Amerika.

Američka mantra je kako pravda neće biti zadovoljena sve dok oni koji nisu neposredno pogođeni nepravdom, ne budu užasnuti onim što se događa drugima, direktno pogođenim nevoljama, kao što je to davno artikulirao jedan od osnivača Sjedinjenih Država Bendžamin Frenklin (Benjamin Franklin). Kao da smo u općoj utrci za novcem zaboravili na to.

Čak je i u nepresušnoj zlatnoj groznici, koja u Americi nikako da stane, neprihvatljivo to što su imigrantsku djecu, poput grumenčića zlata, odvajali od “prljave” rude, njihovih majki i očeva, da bi ih, u najgorem propagandnom maniru, počeli prikazivati kako se dječaci i djevojčice, odvojeni u nekakvim kampovima, “odlično” snalaze marširajući u redu, radu i disciplini, kao da su, Bože mi oprosti, u Sjevernoj Koreji, a ne u zvanično najslobodnijoj zemlji svijeta. No, i ta je propaganda kratko potrajala.


Tramp je morao zaustaviti sramotnu epizodu

Berači jagoda

Ima tu još intimnih imigrantskih priča i onih balkanskih, koje se naslanjaju na provaljeni koncept - o sretnoj djeci zbog redovnog čokoladnog mlijeka i krofni čak i kad su im majke i očevi iza sedam zidova, a neki i iza sedam gora ili tamo negdje, kao jeftina radna snaga, beru jagode na američkim farmama; te bašče danonoćno cvjetaju zahvaljujući moćnim pesticidima, ali i vrijednim imigrantima.

Razgovarao sam nedavno sa ženom, Vildana joj je ime i naše gore je list.

Ona se poslije dvadeset i kusur godina potucanja sa dvoje djece od Njujorka do Čikaga, gdje joj se muž od silnog i poštenog rada razbolio i naprasno umro, vratila ovamo, svome ocu Hašimu, da ga čuva i njeguje. Odustala je od američkih papira, iako je sve ove godine uredno plaćala porez iz kojeg se finansiraju američka vlada i Kongres, koji 20 godina nije uspio da se dogovori o Vildaninoj sudbini i zvanično nekih 800.000 “sanjara” (“dreamers”) poput njene djece.

I to je samo jedan primjer. Vildana je morala nazad, iako je iza sebe ostavila sina i kćerku s američkim diplomama, da bar oni nastave sanjati svoj nedosanjani američki san. Nadaju se da će Kongres i američki predsjednik potvrditi njihov status!

Iako su odrasli njih dvoje još ne prestaju biti nečija djeca. Kao da ih vidim dok iz Čikaga mašu svojoj majci, a Bog zna kad će se opet vidjeti. Znamo mi da Tramp i mnogi njegovi republikanci žele uglavnom Vildanine potomke, a ne nužno i nju koja je vrijedno radila da bi ih odškolovala u Americi.

Dođe mi da vrisnem kad čujem kako je u Sarajevu, Bosni i na Balkanu teško jer nema posla, kao da je mladim Amerikancima lako, ne računajući one s naslijeđenim privilegijama. Ovdje mladi traže posao i kada ga zgrabe, rade dan i noć, bez obzira jesu li liječnici ili preduzimači.

Što se Trampa tiče, poznajem sve manje američkih novinara koji bi glasali za njega 2020. godine, ako on politički preživi pa se opet kandidira za predsjednika. Ni u ludilu, uključujući i ovog autora!


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.