Kao mlad čovjek, bio sam biran za docenta na Katedri za logiku, ontologiju i gnoseologiju te na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Kako tada, osim profesora Sutlića, Fochta, Fijamenga i Krešića, nije bilo nijednog drugog saradnika sa pravom Venia legendi (pravo predavanja), a Krešić i Fijamengo su uskoro napustili Sarajevo, bio sam maksimalno angažiran u nastavi i predavao ne samo logiku sa metodologijom znanosti nego i opću sociologiju, historiju socijalnih i političkih doktrina, političku ekonomiju i metodologiju socioloških istraživanja.

Neobična pojava

Kao docent, bio sam obavezan da prisustvujem sjednicama Nastavno-naučnog vijeća, gdje se raspravljalo o različitim problemima u vezi s vođenjem fakulteta, a interesantno je postajalo samo onda kada bi se vršili izbori bilo novih članova i saradnika fakulteta ili časništvo koje će u narednom periodu voditi poslove fakulteta.

Rasprave o različitim finansijskim i drugim problemima bile su prilično dosadne pa su se ljudi snalazili na različite načine. Ja sam se priklonio grupi filologa, u kojoj su glavnu riječ vodili profesori Rikard Kuzmić, izuzetni stručnjak i poliglot, klasičari Pejčinović i Tuzlić, arabist Hadžibegić i još poneki mlađi čovjek. Vođene su diskusije o porijeklu različitih riječi koje se javljaju u našem jeziku, zatim o zanimljivostima u konstrukciji i sintaktičkim pravilima u jezicima i slične, vrlo zanimljive diskusije, u kojima su učestvovali indoevropeist Kuzmić, stručnjak za gotski jezik Pudić, stručnjaci za arapski jezik i za klasične jezike Hadžibegić, Sikirić, Pejčinovć i Tuzlić.

Jednog dana, desilo se nešto što je skrenulo pažnju čak i ovog kruga prilično nezainteresiranog za rasprave o tome koliki su troškovi ove ili one vrste ili da li se zgrada održava kako treba i sl. A, čuđenje i interes izazvala je pojava, neobična za tadašnje običaje.

U radu Vijeća mogli su, naime, učestvovati samo nastavnici, ali ne i asistenti i saradnici, ali se jednog dana u sali pojavio asistent sa predmeta Historije, i to asistent profesora Hamdije Kapidžića. Njegova pojava bila je neobična, a osobito je neobična bila činjenica da je on na sjednicu došao po svom nahođenju, nepozvan, i da je u govoru podvrgao kritici rad svog profesora, uglednog historičara i veoma finog čovjeka, prof. dr. Hamdije Kapidžića.

Kako niko iz Vijeća nije reagirao na tu činjenicu, javio se doc. Muhamed Filipović, koji je zapitao tada vodećeg čovjeka fakulteta, dekana Salku Nazečića ko je dotična ličnost i zašto i s kojim razlogom on učestvuje u radu Vijeća. Na primjedbu da on, kao asistent, nema pravo da odlučuje na sjednici, dekan je dao odgovor da drug Petrović na sjednici učestvuje kao sekretar partijske organizacije.

Slomljena kičma

Na to je uslijedila replika doc. Filipovića, koji je primijetio da ne postoji nikakvo pravilo koje daje pravo sekretaru partijske organizacije da prisustvuje sjednicama, a pogotovo da podvrgava sjednici rad nadređenih, odnosno profesora. Govornik je zatražio da se drug Petrović udalji sa sjednice i da nađe drugi način i puteve da uputi svoje kritičke primjedbe bilo kome od nastavnika.  

Mudri Nazečić, koji nije htio da se zamjera na jednoj strani i dopustio je Petroviću da prisustvuje sjednici, ali ni da ozakoni njegov postupak, zamolio je Petrovića da napusti sjednicu, jer je rekao ono što želi. Na taj način je cijela stvar završena.

Nakon završetka sjednice, prof. Kapidžić prišao mi je da zahvali za intervenciju, rekavši: “Pravo je rekao vladika Zimonjić: Bez mlada bega nema gospodara.”

Na moje pitanje šta je time želio da kaže, Kapidžić mi je odgovorio: “Eto, vidiš, sine, ja sam ovdje bio izvrgnut uvredama i napadu od jednog dubrovačkog bivšeg carinika, kojeg su doveli i namjestili meni za asistenta. Niko od mojih kolega nije našao shodno da ovako nezakonito ponašanje osudi i da me zaštiti osim tebe. Razlog tome nije u činjenici da oni ne misle slično kao i ti nego da su to sve konviktaši od Salke, mene, Tuzlića, tvoga Nedima, Pašalića, Begića, Šamića i svih drugih koji su se školovali živeći i preživljavajući po konviktima. Svima je nama tamo slomljena kičma, jer smo živjeli pod pritiskom onih koji su konviktima upravljali, i to u ime Avde Hasanbegovića ili nekog od generala, pa čak i kralja Aleksandra. Kad je mene moj otac iz Bileće odveo u Mostar i doveo pred konvikt, rekao mi je: “Hamdo, sine, kad uđeš kroz ova vrata, da nisi pisnuo, nikome se suprotstavio, da se nisi pobunio, duraj i trpi sve što doživiš, jer ako te odavde izbace, ne peostaje ti ništa drugo nego da ideš u šumu za ovcama. To je naša sudbina, koja je od nas napravila ljude kakvi smo.”

A na pitanje otkud mu ta izreka “Bez mlada bega nema gospodara”, kazao je kako je tu izreku vladike Zimonjića zapisao izvjesni Murko, koji je bio predstojnik u Gacku. Murko je imao velikih problema sa Zimonjićem, koji se neprestano protivio i bunio protiv raznih mjera austrijske vlasti, lupajući vladičanskim štapom od pod i govoreći: “Mi, Srbi, ne slažemo se...”, ili: “Mi, Srbi, to ne prihavtamo”, a Murko nije znao kako s njim da izađe nakraj.

U kafani se požalio na postupanje vladike svome saradniku, mladom Muhamed-begu Ljuboviću. On je dao prijedlog da, kad god se Zimonjić najavi kod Murka, da on pozove Muhamed-bega i da sam ne razgovara sa Zimonjićem.

Kad je sljedeći put Zimonjić došao i nastupio na uobičajen način te izrekao svoju poznatu rečenicu: “Mi, Srbi, to ne prihvatamo”, Muhamed-beg je jednostavno rekao: “Dvadeset forinti.” Kad je Zimonjić ponovio svoju frazu kako ne prihvata neke mjere, Muhamed-beg je jednostavno rekao: “Četrdeset forinti”, nakon čega je Zimonjić rekao: “Predstojniče, mi se slažemo sa svim što ste predložili.”

Eeee, moj Murko

Kad su nakon ovog razgovora sjedila sva trojica u kafani, Murko je upitao Zimonjića: “Kako to, Vaše Preosveštenstvo, da Vi svaki moj prijedlog odbijate, a sve ste Muhamed-begove prijedloge prihvatili?”

Vladika Zimonjić je odgovorio: “Eeee, moj Murko, da ti znadeš ono što mi znamo. Bez mlada bega nema gospodara, a s njim se nije svađati.”

Izuzetno fini gospodin i veoma značajan naš naučnik Hamdija ef. Kapidžić ispričao mi je ovu priču nakon opisane sjednice, rekavši: “Ti si iz begovske kuće, a nisi okusio gorkog kruha, kojeg smo mi jeli po konviktima.”