Juni je mjesec u kojem se obilježava Dan djece. Djeca dođu na ovaj svijet ne svojom voljom i svojim izborom. Dođu i onda se snalaze u njemu. Pokušavaju prepoznati sve što zateknu, što ih okružuje. Svi smo jednom bili djeca, ali to nekako brzo zaboravimo.

Šta se dogodilo

Zaboravimo znatiželju tog malog veličanstvenog bića koje stalno nešto nanovo pita. Očekujemo da zna sve odgovore, a onda, kad mi, odrasli, ne znamo kako da odgovorimo, kažemo mu: “Ma, reći će ti se sve samo kad porasteš.” Ili, još gore: “Još si ti mali da shvatiš.” A dijete shvata. Sve shvata i još bolje pamti kako smo ga nepravično obezvređivali. I onda se jednog dana začudimo kako je to, nekad malo dijete, postalo hladno i nepristupačno biće. Šta se dogodilo s njim, pitamo se.

E, pa, nije se ništa dogodilo. Dijete je samo odraslo prema modelu koji smo mu mi, odrasli, ponudili. Prema modelu u kojem nema mjesta za znatiželju, za istraživanje i traganje za neotkrivenim. Umjesto da sazna kako to Sunce s neba ne padne na Zemlju ili šta je tablica množenja pa i kad po stotinu puta isto pita, dijete je zapamtilo da je suviše malo da shvati. I onda je prestalo biti znatiželjno. Prestalo je tragati i počelo je samo učiti. Učiti, ponavljati i pamtiti. Izgubio se istraživač u njemu.

Život mu je postao rutina, u kojoj sve ima osigurano mjesto i u kojem ne treba tragati. Ne treba čak ni mnogo voljeti, jer to zna da boli. Naučili ga odrasli da je ljubav za slabe, a da hrabri trče provjerenim putevima. I, onda, jednog dana, ta djeca dobiju svoju djecu. I krug se ponavlja.

Njihov svijet

Eto, baš zato djeci treba pomoći da budu djeca. Da što duže pitaju i budu dosadni. Da nas stalno i nanovo gnjave istim pitanjima. Da nas grle i ljube, drže za ruku i da nam ne daju da prolazimo pored njih kao pored nezanimljivog izloga. Baš zato djecu treba skloniti od prebrzog odrastanja i treba znati ući u njihov svijet, iz kojeg smo prebrzo otišli i koji smo zaboravili.

I da, pitam sad sve vas, velike, odrasle ljude, koji niste više mali i koji sve razumijete, jer ste odrasli: “Šta je to tablica množenja? Zašto psi ne pričaju našim jezikom?” Ili: “Zašto ljudi umiru kad znaju napraviti sve te silne naprave koje stoljećima traju? Kako to da svakog proljeća nanovo niknu kilogrami i kilogrami zelenog bilja, a onda ujesen opet sve to nestane?”

Znamo li odgovoriti na ova pitanja, onako, jednostavnim jezikom? Jezikom iz kojeg se razumijevanje prepoznaje, a ne očekuje. Znamo li odgovoriti imalo drugačije od zadatih definicija iz knjiga, koje smo nekad napamet učili pa nam smisao promakao? Znamo li sjesti i zamisliti se kako da djetetu otvorimo prozor mašte i da ga zadržimo na njegovom putu istraživanja? Znamo li više sjesti ispod stola u njihov kosmos i popiti šoljicu čaja iz njihovih plastičnih igračaka, koje nam oni serviraju?

Ne znamo. Zato, kad nas dočeka taj Dan djeteta, jednom u godini, sjetimo se da smo bili djeca i da nismo mogli mijenjati svijet. I da, sjetimo se još nečega. Odmah tri dana nakon Dana djeteta je Dan djece žrtava agresije. Koliko je samo nedužne, tek rođene djece u BiH prekinulo svoje dječije snove zbog odraslih. Zbog njihove želje da drugom nanesu zlo. Zlo se uči, zlo se stvara, a stvara se i osjećaj za ljubav i pravdu. Do nas je koji ćemo put birati.

Krivi smo

Krivi smo za mnoge propuste i greške, ali je naš najveći zločin zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti sutra, oni traže danas