Sretno!, rudarski pozdrav u kojem je sadržano i Bog vam pomogao, i čuvajte se, i vidimo se. Tako reportere „Dnevnog avaza“ u jamu na pogonu Haljinići Rudnika mrkog
uglja Kakanj, duboku 250 metara, ispraćaju lampar i dežurni pumpar.
U ranijem dogovoru s novoimenovanim direktorom Rudnika Seadom Imamovićem, dobili smo dozvolu da i ove godine tokom ramazana posjetimo komorate kakanjskog rudnika u vrijeme iftara.
Pomoć kolega
Oni poste uprkos teškom rudarskom poslu. Jaka volja i vjera daju im dodatnu snagu, pa skoro nerealno zvuče njihovi komentari da im post nimalo nije težak, da mogu ispoštovati sve radne obaveze.
Njihove kolege koje ne poste uvijek podmeću leđa i rade teže poslove.
- Neka, ja ću, ti postiš – kažu jedan drugome.
Silazimo trakom. Nije preporučljivo, nije sigurno, ali ko će hodati pola sata.
- Ljudi se umore dok siđu. Zabranjeno je trakom, ali ko to može rudarima zabraniti – govori nam dežurni inžinjer Adem Bećirhodžić.
Na vrijeme javlja čovjeku da zaustavi traku kako bismo sigurno sišli. Inače se traka ne zaustavlja. Krećemo prema čelu. Novom, širokom čelu. U daljini se vide rudarske lampe sa šljemova i čuje se galama.
Dolazimo deset minuta prije iftara. Nakon kratkog pozdravljanja s dežurnom smjenom, razmjenjivanja nekoliko riječi, slijede i rudarske šale.
- Znate li vi, novinari, kako mi dočekujemo novake ovdje – pita jedan iskusni komorat, koji je obećao prepričati anegdotu, ali pod uvjetom da ne navodimo njegovo ime.
Obećali smo, i nećemo.
- Jednom smo poslali momka da ode u drugi hodnik i da nam iz jezera koje se stvorilo uhvati nekoliko riba da doručkujemo. Otišao je jadan, nije ga bilo dva sata. Vraća se i govori: Ama ljudi, tamo nema riba, samo kamenje – kaže naš sagovornik.
Bolje raspoloženje
Dok se ostali smiju i popravljaju sebi raspoloženje, zovu se i oni iz čela koji popravljaju korito da malo odahnu, jer će ubrzo vrijeme iftara. Nema topa, nema kandilja s munare, ali ima ručni sat i telefon na koji kolege s površine javljaju da je vrijeme iftara.
Sjedaju za improvizirani sto i raspakuju svoje gide koje su ženske ruke od kuće spakovale – nekome supruga, nekome majka.
Mehmed Kobilica Mehica, Dženan Hrustić Brzi, Enhar Banjić Banja, Zedin Alispahić, Mahir Subašić, Muadel Trako, Faruk Kevilj, Almir Škulj, Jasmin Čeliković... iftarili su vodom, a onda prionuli na hranu što su ponijeli.
- E da je bilo sad zapalit cigaru – reče neko od njih, a ostali u smijeh.
Ispratiše nas sa stotinu puta: „Sretno!“
Pripreme za silazak
U jamu nas je odveo inžinjer Bećirhodžić. I on posti. Dok se spremamo za silazak u okno jame, paralelno nam daje posljednje instrukcije. U utrobi zemlje neće nam ništa moći kazati, jer se ne čuje od grabuljara, mašina, mehanizama za pokretne trake...
