Početak je marta 1993. godine...

Skoro dva sata stojim na raskrsnici kod Jusine kuće u Sapni čekajući da naiđe kakvo vozilo i prevezem se do Tuzle. Ne brojim koji je dan ramazana po redu, ali je prvi ramazan izvan svog doma, svoje sofre, ramazan u kome ne znaš gdje ćeš sehuriti, a još manje gdje iftariti.

Aljina naredba

Ikindijsko je doba. Vrijeme snježno, tmurno i tugaljivo, damari obamrli, što od gladi, što od nesnosne nostalgije za danima kada bi iz zvorničkih avlija, dok žurim kući s posla, zapahnuo miris kulaka s bijelim lukom, bureka, kadaifa i požudna toplina lepina iz Buljubašića pekare.

- Hoćeš nama - prenu me nestašni glas Ibre Musića, komandira Hap voda. Ide iz pravca vojne kuhinje, tražio neke namirnice, veli.

Kaže mi da se tu večer u njegovoj jedinici organizira „maksuz iftar“, da im dolazi šejh Mehmed Hafizović, svima omiljeni alim i borac, da je Aljo Bandava naredio „opću mobilizaciju“ kako bi sve bilo čisto, uredno i zakleo se majkom da će dva dana bez hrane ostati onaj kome se dok Šejh bude vazio slučajno otrgne kakva psovka ili neko drugo „neprimjereno ponašanje“.

Lako me je bilo odvratiti od odlaska u Tuzlu.

- Ima li bujruma, Aljo - pitam nekih pola sata kasnije ulazeći u štab „hapovaca“ kako su ih u narodu zvali.

Ustvari, bila je to jedna od dvije privatne kuće u kojima se smjestilo pedesetak „nestašnih“ momaka iz zvorničkih mahala, mahom tek svršenih srednjoškolaca, boraca bez straha i kalkulacija, a kojima je vremešni Aljo bio i otac i majka i razredni i sobni starješina i kuhar i logističar...

Većini nikad nisam saznala imena i prezimena, jer smo ih svi poznavali po nadimcima.

- Ima, kako nema, samo ti sjedi da ja završim čorbu – odgovara Aljo.

Nudim se da pomognem. Nipošto, veli, zna on oko hrane sve što treba.

 Vojnički korak

Odbrojavamo posljednje minute do iftara. Kroz avliju odzvanja tupi vojnički korak.

„Evo šejha“, povikaše momci, ustadosmo kao po komandi.

Kako se vrata otvoriše tako prostorijom sijevnu osmijeh sa šejhovog lica, grohotom se selami, redom grli momke kao braću, vadi hurme koje je donio na poklon.

Zauči ezan. Praznoj sofri, skoro strojevim korakom prilazi Aljo s obje ruke pridržavajući lonac vrele čorbe. Svakome kutlača, pa ako dotekne, može i dvije.

Momci se podsmjehuju, govore: „Opet čorba od dvije riblje konzerve i 10 litara vode“.

Aljo striže očima, opominjući ih da šute jer on zna ko od njih posti, a ko ne posti...

- Allahu dragi, otkad ovakve čorbe nisam pojeo. Ima li još malo - pita šejh nakon prvih iftarskih gutljaja, vješto ganjajući po tanjiru komadić raskuhane srdele.

Stiže i pečen, urumenio krompir, odnekud i sok... Kahvenisanje... Hurme nestaju sa stola, kao i košpice im, valjda da se ne vidi koliko je ko pojeo.

Od iftarske raskoši zaboravih na mirise zvorničkih kulaka s bijelim lukom, na Buljubašića lepine i Hadži Ribića aščijske ponude, na Tasimove bureke i ćevape.

 Potekoše ilahije

Šejh predvodi namaz. Jedni stadoše u saf, drugi se, odjednom, izgubiše kao da ih vjetar otpuhnu.

Jacija... Kratko je vrijeme za šejhovo kazivanje. Kako noć odmiče, tako priča posta ozbiljnija, a i lica onih što su samo koji sat ranije simulirali da poste odjednom postadoše ozbiljnija, zrelija.

Jedan pita, a šta ako on nekad i „cvrkne koju“, hoće li kod Allaha biti „bar malo pribran“. Šejh se pravi da nije čuo, blago se osmjehuje, pa nastavi priču o Allahovoj nagradi svima koji se bore za svoju državu, za svoju vjeru, za svoj toprak, pa doda još da je malo boraca kakvi su oni iz Hap voda.

- Nismo samo mi što klanjamo i postimo mudžahidi, svi koji se iskreno bore za državu, za ovu našu lijepu Bosnu, mudžahidi su. Allah će pomoći iskrenim borcima... – kazuje šejh.

Amir udara u tarabuk, iz grla potekoše ilahije.

Primiče se vrijeme sehura. Šejh Mehmed polako ustaje, zahvaljuje na dočeku i uz dove Allahu da njegova milost obgrli sve bosanske borce i osvijetli im puteve ode snijegom zatrpanom stazom prema Kraljevićima.

Nakon te večeri, pričalo se kasnije, šestorica „hapovaca“ ostavila su se svega što se kosi s ponašanjem pravog vjernika, pa i onaj što je volio da „cvrkne koju“...

Neka je rahmet dušama momaka koji su svojim životima platili našu slobodu

I danas, u ramazanu, dok iftarski zijafeti sijevaju s TV ekrana i društvenih mreža, odnekud mi zamiriše Aljina čorba od dvije riblje konzerve skuhane u 10 litara vode.

Neka je rahmet dušama šejh Mehmeda, Ibre, Zizija i svih onih divnih momaka koji su svojim životima platili našu slobodu.

Ni Aljo Bandava odavno nije među živima, umro je neposredno nakon povratka u Zvornik.

Nedim, Brbljo, Žila, Zenga, Lube su u Tuzli, Bahko u Zvorniku, Naser, Karadžić, Nedžad Zolja i ini negdje po svijetu...

 Šejhov kabur derviši zagrnuli rukama

Šejh Mehmed ef. Hafizović rođen je u Potočarima kod Srebrenice 1957. godine. Rat ga je zatekao na dužnosti imama džamije u Malom Zvorniku u Srbiji i glavnog imama Valjevsko-kolubarsko-užičkog regiona.

Nekoliko mjeseci poslije preko Mađarske i Austrije s porodicom dolazi u Tuzlu, gdje se odmah priključio Armiji RBiH. Bio je komandant jedinice „Šejh Kaimija“ pri Prvoj muslimansko-podrinjskoj brigadi.

Bio je derviš nakšibendijskog tarikata. Poginuo je 2. maja 1994. godine prilikom vojne akcije u okolici Kladnja. Kabur u koji je spušten njegovi derviši zagrnuli su rukama.

U genocidu u Srebrenici ubijeni su mnogi članovi njegove uže i šire porodice, među kojima i otac. šejh Mehmed ef. Hafizović je posthumno odlikovan najvećim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“. Iza njega su ostale supruga i dvije kćerke, majka, sestre.