Autobuska stanica u Sarajevu. Peron broj 11. Sat prije ponoći. Oko 40 izbjeglica čeka autobus za Bihać. Cilj je Hrvatska, a onda neko bolje sutra. Ne žele vjerovati da dalje od bh. granice neće moći.

- Stani u red, polako - galami vozač autobusa, kidajući kupone od karata, dok ga očajni migranti blijedo gledaju, znajući da nešto nije uredu.

Cilj je Evropa

Krenuli smo iz Sarajeva. Visoko, Kakanj, Travnik, Donji Vakuf. Pauza od 15 minuta. Svi hrle u toalet i po vodu, žvake, internet na benzinskoj pumpi. Jedan mladić sam sjeda za šank. Prilazimo mu i upoznajemo se. Sirijac Semir je iz Alepa.

- Može kafa - pitamo ga, na što otužnim i blagim smiješkom odobrava.

Uz pomoć Google prevodioca i lošeg engleskog uspijevamo razgovarati.

- Moja mama i brat su poginuli. Da sam ostao, i ja bih bio mrtav do sada. Idem u Hrvatsku inšallah - govori 28-godišnji Sirijac.

Nudimo ga cigaretom, odbija i vadi kutiju „laki strajka” nudeći nam. Kaže da mu je dosadilo spavati po parkovima, da mu je dosadilo maltretiranje policije.

Nije oženjen. Na putu je sa tri svoja prijatelja.

- Držimo se zajedno. U Bosnu smo ušli iz Srbije. Nama je cilj Evropa. Vidjet ću kako ću dalje u Hrvatsku. Neki naši poznanici su prošli - govori Semir.

- Polazak - povika vozač.

Dolazak u zoru

Sat otkucava 3.30 sati. Iako je bila planirana još jedna pauza, vozači se smjenjuju i nastavljaju dalje bez pauze. U Bihać stižemo u 4.40 sati.

Neki odlaze odmah u napušteni Đački dom, gdje su smještena njihova braća po sudbini. Druga grupa odlazi u park, treća taksijem, a neki ostaju na autobuskoj stanici.

Od noćnog čuvara jednog lokala saznajemo da nije pametno u ta doba ići u njihovo improvizirano sklonište. Čekamo jutro.

Odmah s ulice potresne slike. Dječija graja, odrasli sjede u hladovini. Žene oko vatre, kuhaju čaj. Dan prije ih je na ručku bilo 250. Prilazi nam Hasib iz Afganistana.

- Možete li mi nabaviti mobilni telefon, moj je razbijen - upita nas.

Kada smo mu objasnili da smo novinarska ekipa, a ne humanitarci, slegnu ramenima.

- Da vam pokažem gdje spavamo - povede nas uz stepenice.

Uvjeti krajnje nehumani. Na betonu nedovršene zgrade prostrli spužve, ćebad, što imaju....

Hasibu u naručje trče sin i kćerkica. Grle i nas.

Stalno novi dolaze

Na drugoj strani ispred jednog šatora i beba od pet mjeseci.

- Za sada je dobro ovdje. Osjećamo se sigurno. Mada stalno novi ljudi dolaze, ja čekam da mi sestra ozdravi pa da idemo dalje - pojašnjava Hasib.

Od volontera Crvenog križa Bihać saznajemo da je već 27 registriranih izbjeglica oboljelo od šuge.

- Prijeti epidemija - tvrde oni.

Ostavljamo ih, a oni s pogledima punim čežnje molećivo gledaju za nama...

Fazlić: Šta ako nam dođu hiljade migranata?

Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća, kazao je jučer za naš list da je situacija još pod kontrolom, ali je iskazao i veliku zabrinutost sve većim prilivom migranata.

- Šta ako ih dođu hiljade? Mi se s tim nećemo moći nositi. Gradska uprava nema snage, a Kanton po onoj narodnoj "selo gori, a baba se češlja", njih ništa ne zanima. Mnogo je opasnosti, sigurnosnih, zdravstvenih. Bihać je turistički grad - kaže Fazlić.