Bihacit je poseban kamen - svijetložut, mekan, izrazito čist, zrnast i gromljičast, a ime je dobio po Bihaću. Leži na ogromnim naslagama i zapravo ga ima jedino na tim prostorima. Zbog toga su od davnina stanovnici ove regije eksploatirali ovaj šupljikavi krečnjak koji je nastao u slatkovodnom tercijarnom bazenu Bihaća i njegove okolice.
Tek izvađen iz zemlje, idealne je mekoće za obradu, a vremenom postaje čvrst poput mermera, što ga čini izuzetno otpornim na vremenske utjecaje.
Fasade i skulpture
Na bihacitu se zapravo može iščitati historija života na prostorima današnjeg Bihaća, koji gazi četvrti milenij. U dugoj historiji eksploatacije korišten je u arhitekturi kao građevinski ili dekorativni materijal u skulpturi i u više oblasti primijenjenih umjetnosti.
Počeli su ga koristiti još Japodi, pa Rimljani, o čemu govore brojne gradine, ranokršćanske i srednjovjekovne crkve, a tu su i bedemi Bihaća, nadgrobne ploče velikaša, osmanske građevine, čuveni krajiški nišani, interijeri i fasade raznih građevina, sve do skulptura.
Za vrijeme Austro-Ugarske ovaj lapor, mergel ili muljika stigao je u Mađarsku i njime su građeni parlament u Budimpešti, pa Bečka opera, Crkva svetog Stefana, ali i brojne druge građevine u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji...
Zahvaljujući bihacitu, šezdesetih godina prošlog stoljeća nastala je svjetski poznata kolonija kipara koja i danas u zidinama Starog grada Ostrošca okuplja najpoznatije ljubitelje i nasljednike Fidije i Mirona.
Izmijenilo je to sliku ovog kraja i znatno utjecalo na razumijevanje umjetnosti među Krajišnicima, a doprinijelo je i formiranju Umjetničke škole u Bihaću.