Među ljudima koji su u moj život ulazili, a s kojima sam se u životu čak i namjerno mimoilazio, nalazi se i jedna figura za koju niko, pa ni ja, nije mogao pretpostaviti da će ne samo u mom nego u životu svih nas Bošnjaka igrati tako važnu ulogu kakvu je igrao i igra čovjek po imenu Fikret Muslimović.

Učilišta KOS-a

Naime, kako je taj čovjek sam o sebi napisao, radi se o po posebnim kriterijima izabranom i na najvišim učilištima KOS-a školovanom oficiru poslanom 1991. godine na rad u Bosnu i Hercegovinu.

Opisujući svoj dolazak u Sarajevo, ovaj obavještajac visokog ranga sam je dešifrirao svoju misiju, opisujući tipičan ulazak u određenu sredinu obavještajca s tajnim zadacima, jer je Enes Pelidija bio prva osoba koju je sreo u Sarajevu i to na pijaci, mjestu na kojem se uvijek i normalno susreću mnogi ljudi ne privlačeći pažnju.

Kako Muslimović sam kaže, na pijaci se susreo s Enesom Pelidijom, beznačajnim čovjekom koji se svim silama trudio da stekne neku poziciju na Univerzitetu, a za kojeg se saznalo da i nije tako beznačajan, jer se duže vremena poznavao s članovima Generalštaba JNA.

Od tog sudbonosnog susreta započinje brza karijera obojice, jer je jedan postao portparol SDA, mada ima neugodan šprahfeler, a drugi je dogurao do savjetnika vodeće ličnosti naše politike za vojna i obavještajna pitanja, a onda i za držanje kulturne i naučne javnosti pod kontrolom stranke.

Danas se u domenu nauke i kulture ništa bez toga čovjeka ne može odlučiti. On je čuvar monopola stranke na te oblasti života našeg društva. Istina, taj čovjek je sa mnom imao kontakt svega dva puta i to su bili usputni kontakti, ali je na moj život i rad djelovao konstantno od početka do danas, onemogućavajući mi da bilo šta uradim, zamislim, ostvarim, objavim i organiziram u domenu njegove kontrole, nastojeći da me stavi na marginu zbivanja u ovoj zemlji.

On ne samo da je to činio metodama tajnih službi, tj. iza kulisa nekih legalnih organizacija i tijela, nego je otišao tako daleko da me je u svojim pisanijama blatio svim mogućim lažima i izmišljotinama i ometao u namjerama da radim svoj posao kao naučnik.

Čak mi je u svojoj posljednjoj paskvili posvetio dobar dio teksta punog laži, konstrukcija i težnje da od mene načini osobu opasnu po državu, muslimane i Bošnjake i tobožnjeg mrzitelja rahmetli Alije Izetbegovića.

Naravno da mu ja na tom naporu zahvaljujem jer, ako me napada jedan stari KOS-ovac, tada je to za mene stvar ponosa i dokaz da sam činio nešto dobro za svoju zemlju i narod.

Dva kontakta koja smo imali došla su kao posljedica nastojanja te ličnosti da me po svaku cijenu uključi u, za mene nemoguće i po smislu i značenju u datom vremenu i situaciji u kojoj se moja zemlja nalazila, sasvim štetne kombinacije, zapravo kombinacije svođenja naše borbe za očuvanje zemlje i države na muslimansku borbu i na aktivnost u okvirima ideja muslimanske, a ne bosanske politike.

A pri tome smo konstantno gubili širinu platforme našeg otpora i smanjivali mogućnost da očuvamo zemlju jedinstvenu, kakvu su nam ostavili naši preci i kakvu su sve države koje su nas priznale uvažile i istovremeno priznale naš ustavni poredak kao legitimnu i legalnu osnovu samostalnosti naše države.

Radilo se o sazivanju Kongresa muslimanskih intelektualaca, kada sam odbio da u tom poslu učestvujem, ne samo zbog toga što su ga inicirali i vodili notorni udbaši, nego jer se nisam smatrao muslimanskim intelektualcem budući da nisam bio član uleme, koja se kod nas smatra staležom muslimanskih intelektualaca.

Ja sam rekao da sam musliman intelektualac, ali nisam muslimanski intelektualac, a da sam ustvari bošnjački intelektualac ukoliko sam uopće intelektualac, jer je od antike poznato načelo „inter arma silent muze”, tj. da u ratu nema nauke i umjetnosti, jer se ubijanje kao glavno ratno umijeće ne može smatrati kulturno, duhovno i moralno opravdanim.

Intelektualci i vlast

Upravo nakon što sam dao takvo objašnjenje mome kolegi Tanoviću i njegovom drugu Hebibu koji su me došli zvati da uzmem učešća u toj akciji, došao je do mene Muslimović i rekao mi da on misli da bi se trebao pridružiti akciji, a da se ne plašim ničega, jer je sve dogovoreno s Predsjednikom i da nema nikakvog problema.

Naravno, ja sam, ukoliko sam i bio intelektualac u to vrijeme, smatrao da intelektualci ne smiju nikada i ni u kakvim uvjetima postati poluga bilo koje vlasti i da je njihova neovisnost osnova njihovog pozitivnog utjecaja na stanje vlastitog naroda i garancija dobre vlasti, pa čak i u ratu.

Muslimoviću sam kazao da je upravo riječima kojima me želio privoljeti na učešće na tom Kongresu dao bitni argument koji me prisiljava da to odbijem, jer, ako su oni cijelu tu stvar dogovorili s vrhom vlasti, to nije i ne može biti slobodna inicijativa i djelo intelektualnog uma i staleža, pa mi je sada još teže, zapravo nemoguće da u tome učestvujem.

Od tada sam u njegovim tefterima sigurno bio notiran kao nepouzdan i samovoljan čovjek koji čini najteži zločin u svim totalitarnim režimima i za sve totalitarizmom napunjene glave, a to je samostalno mišljenje. Tako sam otpisan, a ta osoba od tada se trudi da mi na svaki način onemogući svaki javni rad, zabranjuje objavljivanje mojih radova, onemogućava moje inicijative i panjka me na sva usta i u svim mogućim relacijama i situacijama.

A meni to godi, jer na taj način ne ostaje nimalo sumnje da bih ja i mogao biti predmet političke manipulacije i upotrebe i to u ovim vremenima jednog režima koji je izgubio svaki politički, pravni i moralni rezon postojanja, a opstaje samo tako što putem kontrole javnih institucija veliki broj ljudi drži u ovisnosti.

Kad pokušavam okarakterizirati njegov način odnosa prema ljudima koji su predmet njegove pažnje, onda mi na pamet pada samo riječ krpelj. Uočio sam da taj čovjek nekako i na neki način ima sposobnost da se prikrpi svakome koga izabere za predmet svoje pažnje i da nema skrupula u tome, da živi tako kao da siše krv iz tijela drugih, vladajući njima, određujući im sudbinu, okvire i granice njihovog djelovanja.

Kada me napada jedan stari KOS-ovac, tada je to za mene stvar ponosa i dokaz da sam činio nešto dobro za svoju zemlju i narod. Nakon svega ne ostaje nimalo sumnje da bih ja i mogao biti predmet političke manipulacije i upotrebe i to u ovim vremenima jednog režima koji je izgubio svaki politički, pravni i moralni rezon postojanja, a opstaje samo tako što putem kontrole javnih institucija veliki broj ljudi drži u ovisnosti

Taj čovjek ima sposobnost da se prikrpi svakome koga izabere za predmet svoje pažnje i nema skrupula u tome, živi tako kao da siše krv iz tijela drugih, vladajući njima, određujući im sudbinu, okvire i granice njihovog djelovanja