Aleksandar Stanković bio je predavač na treningu za novinare u Sarajevu, zapravo na predavanju pod nazivom “Mediji u postkonfliktnim društvima – uloga, doprinos i izazovi u sveobuhvatnom izvještavanju”, u organizaciji “PRO – Budućnosti”.
Stanković već 18 godina na HRT-u 1 uređuje i vodi “Nedjeljom u 2”, jednu od najpopularnijih emisija na ovim prostorima.
Prije pojavljivanja na malim ekranima, radio je na radiju, a za “Dnevni avaz” govorio je o različitim temama - od boljeg sutra do porodice i slobodnog vremena.
Mali optimista
- Veoma sam mali optimista kad je u pitanju naša budućnost, ali opet, treba se nadati da će nam biti bolje. Ne vjerujem da će moja generacija dočekati neko poboljšanje odnosa na ovim prostorima, čak se bojim da to neće ni moja djeca doživjeti. Opet, nadam se da će doći generacije koje će shvatiti da smo jedni drugima suđeni na ovim prostorima i da trebamo u nekoj miroljubivoj konzistenciji sarađivati, voljeti se, poštovati, sarađivati... To je, jednostavno, potreba da danas bolje živimo nego što je to slučaj bio jučer – govori nam Stanković.
Oni koji bi trebali da rade na tome, nažalost, sve više odlaze.
- Treba početi svako od sebe, ali govorite istinu. Bojim se da će mlade generacije u BiH, Hrvatskoj i drugim zemljama regiona odlaziti trbuhom za kruhom i taj proces je skoro pa nezaustavljiv u ovim uvjetima. Čime će rezultirati bunt odlaska, njihovim vraćanjem ili će ostati, ne znam. Iskreno, ako će situacija ostati ista, bolje im je da se ne vraćaju. Na nama je da radimo na tome da bude bolje i da danas živimo bolje nego što je to bilo jučer. Svi imamo tu obavezu, iako ne vidimo znatne pomake, trebamo raditi na njima.
Preveliko otvaranje
Vaš savjet mladim kolegama je da insistiraju na pitanjima sve dok im sagovornik ne odgovori. Kad su u pitanju gosti u emisiji, insistirate li Vi?
- Nisam dobar akviziter i loše bih prodavao posuđe. Uglavnom nisam dobar trgovac. U timu u kojem radim, s vremena na vrijeme imamo producente, koji su dobri u tome i znaju gnjaviti ljude. Ja ne znam i nisam takav. Nazovem gosta, ako hoće, hoće, a ako ne, onda ga i ne gnjavim, ali ponekad treba insistirati. Oni koje nikad nisam uspio dovesti u emisiju su Đorđe Balašević i Rade Šerbedžija. Oni su mi velike i neostvarene želje. Đoletu sam otišao u Novi Sad, ali je na kraju odustao, dok Rade tvrdi da bi mu to bilo preveliko otvaranje.
Osjećate li nekad pritisak s obzirom na opis posla kojim se bavite?
- Naravno, radim cenzuru samog sebe i stavim se u kontekst sredine u kojoj živim. Autocenzura se najčešće zadržava na tome da se trudim da u emisiju ne zovem goste koji su potpuno isključivi prema drugim ljudima. Naravno, zovem one koji nisu moji istomišljenici, ali i s njima, svakako, treba paziti.
Nedavno ste izjavili da BiH doživljavate kao svoju državu.
- Da, rekao sam, i ne odustajem od toga. Ona nije država moje kćerke Une, ali moja jeste. Rođen sam u državi kojoj je i BiH pripadala i živio sam 20 godina u njoj. Zato ne mogu Bosnu tek tako prekrižiti i neću. Vezan sam za tu zemlju i, koliko god nekim ljudima zvučalo patetično, BiH je moja država.
Kako se nosite s tim što Vas neki vole i podržavaju ono što radite, a drugi osuđuju.
- To vam je čar javne izloženosti. Neki vas vole, neki ne, ali trudim se raditi profesionalno i nezavisno od toga. Nisam se mnogo mijenjao u 18 godina, koliko radim na televiziji, i neću ni ubuduće. Zna se otprilike šta se od mene može očekivati, kome se sviđa, OK, kome ne, šta ću ja tu. Nisam papa da me svi vole.
Kako provodite privatno vrijeme?
- Volim svoju malu porodicu i svoja tri prijatelja. S njima se, u principu, družim, jer nisam čovjek od nekih velikih druženja i ne volim okupljanja. Kad se nađem s ljudima, volim popričati u četiri oka. Također, imam neke strasti, kao što su vožnja motora, odlazak u garažu, vježbam i trčim. Naravno, brinem se o svom djetetu i trudim se da ta moja mala porodična zajednica funkcionira kako treba i s tim sam zadovoljan.
Ništa novo
- Dosta toga sam rekao i ne mislim da imam mnogo toga novog reći. Teme o kojima se razgovara, najčešće su više-manje slične i situacija se u mnogo čemu nije promijenila da bih imao šta novo ispričati. Uostalom, dosta toga radim kroz emisiju koju vodim – pojašnjava Stanković.
Ideali su nestali
- Pravo sam završio zato što sam, dok sam bio mlad, imao ideju da jednog dana odem u diplomatiju, ali su mi onda ideali kojima sam se rukovodio kao mlada osoba, nestali. Završio sam pravo, ali ono mi je bilo uvjet da se zaposlim na Hrvatskoj radio-televiziji. Moram priznati da mi nije baš mnogo koristilo. Da danas ponovo idem studirati, to bi bilo nešto drugo, vjerovatno filozofija, ali šta je, tu je - govori Stanković.
