Jedna od najvećih legendi našeg fudbala je zasigurno Enver Marić (69), koji u svojoj karijeri ima tri nastupa za selekcije Evrope i svijeta, a jedan je od rijetkih golmana koji je biran za najboljeg fudbalera bivše Jugoslavije.

Osim što je odigrao dvije sezone u Šalkeu, cijela igračka karijera vezana mu je za mostarski Velež. Rođeni Mostarac bio je u omiljenom klubu igrač, trener i sportski direktor, a u historiju je ušao kao dio neprevaziđenog trojca BMV – Bajević, Marić i Vladić, koji je sedamdesetih godina bio hit jugoslavenskog fudbala.

Danas Marić živi na relaciji Berlin – Mostar, a naš poziv zatekao ga je u njemačkom gradu. Odmah nam je na početku kazao da je kod ljekara i da pričekamo za intervju. Svoju profesionalnost pokazao je i kad nas je pozvao nakon primljene terapije. Najteži period u životu bio mu je kad je 2010. godine operisao srce, a nakon toga je doživio i težak moždani udar. U velikoj životnoj ispovijesti govorio je o zdravlju, karijeri, porodici, kolegama, društvenoj situaciji...

Ranija poznanstva

- Iako je sa zdravljem uvijek borba, dobro je. Istina, zdravlje me je prije nekoliko godina izdalo u neku ruku, ali borim se. Često se pitam, ko će mene srediti, a znam da ne može niko. Pokažeš mi prst, ja sam nervozan. Pokušavam biti dicipliniran što se tiče terapija i ishrane i nekako uspijevam – govori nam legendarni Marić iz Berlina.

 A kako se trenutno osjećate?

- Stanje nije dobro, ali je pod kontrolom tako da je na meni da se borim. Uvijek sam bio odgovoran prema svemu, sebi, porodici, poslu... ali eto, desi se. Čovjek se razboli. Opet, vjerovatno, ima i gorih stvari. Redovno pijem lijekove, idem na kontrole svaka dva-tri mejseca. Šta da vam kažem, dobro je da sam živ.

 Kako provodite vrijeme u Berlinu?

- Uobičajeno, ujutro kafa, ručak, pa druženje sa prijateljima… onda neka šetnja laganija, ponekad pogledam neku utakmicu i tako… U Berlinu se uglavnom družim s ljudima koje sam upoznao ranije, u vrijeme kad sam igrao.

A dolazite li u rodni Mostar?

- Svakako, dođem i budem po dva-tri mejseca. Tako non-stop mijenjam adrese, kad mi dosadi u Hercegovini, vratim se u Berlin i suprotno. Bio sam u Mostaru od početka januara do 3. marta. I tamo manje-više provodim vrijeme sa starim poznanicima i prijateljima. Što se tiče Veleža, bio sam aktivan u upravi kluba pa sam dao ostavku, jer nisam više mogao prisustvovati kako zbog čestih putovanja, tako i zbog zdravlja.

 Strani mediji

 Bliži se 24. april, kada ćete proslaviti i rođendan.

- Nije mi 24. aprila rođendan, iako tako piše u mojoj biografiji na internetu, to nije istina. Rođen sam 16. aprila, a u Njemačkoj me vode 23., dok je u BiH to 24. april, ali nijedan od ta dva datuma nije tačan. Ne znam kako je došlo do toga i nikad se nisam trudio da ispravim grešku, bitno je da ja znam kad sam rođen. Neko je, vjerovatno, greškom dao pogrešan datum, a moglo se desiti i to da sam ja nekad govorio o rođendanu u stranim medijima pa me nisu dobro razumjeli, ko će to znati.

 Inače, kako obilježavate rođendane?

- Ne slavim ih, vjerujte da zaboravim kad mi je rođendan. Da nije supruge i sinova, koji to prate, ja se nikad ne bih sjetio tog aprila i rođendana. Najčešće se desi da me djeca nazovu i čestitaju mi, a to me svakako obraduje. Onda supruga na taj dan napravi malo svečaniji ručak ili kolač.

Bili ste golman, trener, sportski direktor. Koja Vam je uloga bila posebna?

- Najbolje vrijeme u mom životu bilo je ono dok sam aktivno igrao i bio golman. To je bio uspješan i poseban period koji sam proživio. Zadovoljstvo mi je i velika čast što sam bio golman, jer sam to želio i sanjao i ništa se s tom željom nije moglo porediti. Profesionalno sam se bavio nogometom 19 godina i to nikad neću zaboraviti. Najljepše vrijeme bilo je u mom omiljenom Veležu, iako sam igao i u Šalkeu.

Nojerov profesionalizam

Budući da ste radili kao trener golmana, ko je trenutno, prema Vašem mišljenju, najbolji golman?

- Teško je reći ko je najbolji, jer takav ne postoji. Postoje oni koji su dobri ili manje dobri. Evo, kad me već pitate, reći ću da je jedan od najboljih golmana Manuel Nojer (Neuer). Sviđaju mi se njegov profesionalizam i način odbrane.

Je li velika razlika između perioda kad ste Vi bili golman i danas?

- Mislim da je sada sve drugačije. Kad je nogomet u pitanju, danas su uvjeti mnogo bolji i pozitivniji. Prije je bilo ono, baviš se iz ljubavi i želje da se pokažeš, a danas je to posao, od kojeg se može strašno zaraditi i dobro živjeti. Onda, danas postoji mnogo klubova, transferi su veliki, postoji šansa da se igra u većim klubovima, a Boga mi, prije nije bilo tako, posebno u bivšoj Jugoslaviji. Sjećam se ograničenja kad nismo mogli ići vani dok ne napunimo 28 godina. Možeš se na glavu nasaditi, ali džaba, ništa ti ne vrijedi. Sada nema toga, cirkulacija mladih ljudi je dobra i ima ih u evropskim, svjetskim klubovima. Mislim da je to dobro i mnogo bolje nego u moje vrijeme. 

 Mislite li da mlade generacije na pravi način koriste takve prilike?

- Pa, dobro, i ne baš. Opet, ne dobija svako tu priliku, ali im je svakako mnogo bolje nego prije 50 godina, siguran sam u to.

Moram da Vas pitam za čuveni tandem BMV, Duško Bajević, Vi i Franjo Vladić.

- To je bilo fantastično vrijeme, bili smo mladi i na putu afirmacije. Kažu ljudi da smo bili fantastični i odlični, ja kao golman, a oni kao igrači. Prema tome, zahvaljujući svim tim kvalitetima koje smo pokazali, dobili smo taj čuveni naziv BMV, koji je u to vrijeme predstavljao vrijednost jugoslavenskog fudbala. To se dokazivalo svake nedjelje i mislim da je BMV utjecao na popularnost Veleža i znali smo iskoristiti taj period. Ali, eto, šta ćete, i to fantastično vrijeme prođe, sve se promijeni...

Osjetite li nekad nostalgiju za proteklim vremenima?

- Nema nostalgije, prošlo je i nestalo, na nama je da se pomirimo s tim. Meni je to vrijeme bilo odlično, život je bio laganiji i mirniji. Opet, ima i onih ljudi koji smatraju da je to preuveličavanje, oni negiraju dobrotu bivše Jugoslavije, ali nisu u pravu. Fudbal je u vrijeme Jugoslavije bio vrijedan i imao je kvalitet, onda je bilo zadovoljstvo naći se tu i igrati.

 Kako se, onda, nosite s trenutnom društvenom situacijom?

- Ma, ne znam da postoji čovjek koji sve ovo što nam se dešava, može upratiti. Toliko je tih novosti i promjena da pomislim da su u većini slučajeva lažne i da ih neko konstruira. Ko ovdje, kod nas, pokušava da se snađe i razumije šta nam se dešava, neće uspjeti, samo će se izgubiti. Vrlo brzo će zbog toga iz pameti izaći. Ponekad pogledam na portalima vijesti, ali nikad ne možemo znati šta će nas zadesiti danas ili sutra. Prema tome, bolje je okaniti se politike i, dok je čovjek živ, posvetiti se nečemu zdravijem.

Hoće li doći bolja vremena?

- Treba se nadati i vjerovati da će doći, posebno je to zadatak mlađih generacija. Mladi ljudi su zaslužili da dobiju šansu i da žive u miru, zaslužili su da pokažu svoje znanje i umijeće, to im svakako treba omogućiti.

 Kad je bal, nek’ je maskenbal

- Trenutak kad mi je Dragan Pantelić zabio loptu s gola na gol, nije bio prijatan. Uglavnom, to je sport i fudbal, svašta se može desiti, a čovjek ne treba biti iznenađen, jer čudni golovi padaju. Uvijek vam se dogodi nešto na šta ne računate pa se tako i meni desilo s tim golom. To je bilo Draganovo umijeće, a ne moje neznanje. U tom trenutku se tako desilo i ja sam rekao, kad je bal, nek’ je maskenbal. Poslije sam prišao i čestitao mu. Sjećam se tog trenutka kao jučer da je bio i, kad gledam na YouTubeu isječke iz svoje karijere, prisjetim se svake intervencije koju sam imao – kaže Marić.  

Jedan sin u Americi, drugi u Mostaru

Kako provodite vrijeme sa porodicom i unucima?

- Porodica je dobro i to je najvažnija stvar, kao i to da su unučad zdrava. Supruga je tu, sa mnom u Berlinu, i gdje god idem ja, ide i ona. Jedan sin je u Mostaru sa porodicom, dok je drugi u Americi. Unuke koje žive u Mostaru Emu i Miju vidim češće, a ove u Americi, Boga mi, rjeđe. Posebno otkad sam operisao srce ne idem u Ameriku, ali dođu oni kad mogu. Opet kažem, najvažnije je da su zdravi, sve ostalo ćemo nadomjestiti.

Dobre namjere Roberta Prosinečkog

- Oficijelno gledajući, možemo biti zadovoljni kvalitetom bh. nogometne reprezentacije, samo je šteta što dosadašnji selektori nisu posvećivali dovoljno pažnje igračima iz bh. lige. Drago mi je da je Robert Prosinečki pokazao namjeru da tim igračima da prostor. Vjerujem da će na sljedećim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo uspjeti da se plasiraju, a inače, bez kvalifikacija na Evropsko i Svjetsko prvenstvo, svaka reprezentacija mnogo manje vrijedi bez obzira na to kakvo mišljenje o sebi imamo. To su, jednostavno, mjesta, zapravo pozornice, gdje je moguće dokazati se i takmičiti se s najboljima – pojašnjava Marić.