Emir Hadžihafizbegović dobio je još jedno priznanje - Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Ništa novo. Dobio ih je velikan bh. glumišta i aktuelni direktor Kamernog teatra 55 mnogo.
Gdje god da ode, prepoznaju ga kao kosmopolitu, čovjeka velikog srca i, naravno, velikog glumca. Replike iz njegovih uloga mnogobrojnih filmova, predstava, serija i danas se ponavljaju. I ponavljat će ih generacije koje tek stasavaju.
U intervjuu za „Dnevni avaz“ Hadžihafizbegović otkriva koliko mu je ovo priznanje značajno, govori o budućnosti naroda u BiH, primitivizmu, optimizmu, politici...
Odgovornost i obaveza prema ovoj nagradi je mnogo veća
- Znate, kada dobijete nagradu u Veneciji i Parizu, Moskvi i Štokholmu, Visbadenu i Minsku, Berlinu i Kejptaunu, Beogradu i Splitu, Puli, Zagrebu ili Nišu, a u svim ovim mjestima i u mnogim drugim dobivao sam prestižne nagrade za najboljeg glumca u mnogobrojnim filmovima i teatarskim predstavama, vi nemate neku ogromnu obavezu prema tim gradovima.
Dođete po nagradu, uzmete je, zahvalite žiriju i publici, osjećate se prelijepo jer znate da ste s tim što ste napravili kao umjetnik izbrisali granice između svoje domovine, Bosne i Hercegovine, i države ili grada u kome ste nagrađeni, i onda odete.
Osjetite u tom trenutku da ste najbolji ambasador svoje domovine i ta vrsta ushićenja je neopisiva. Ali, kada dobijete nagradu u svojoj sredini, u gradu gdje se svako jutro budite i idete na posao, u gradu gdje si svaki dan u taksiju, pekari, pošti, kinu, banci, hotelu, frizerskom salonu, automehaničarskoj radnji, tržnom centru, e, onda je ta vrsta ushićenja još veća. Onda je odgovornost i obaveza prema toj nagradi mnogo veća. Mene nema ko vizirati i, na neki način, imati uvid u ono što radim, ni u Parizu, ni u Moskvi, ali biti pod nekom plemenitom, etičkom i moralnom lupom unutar ambijenta gdje stvaraš zaista je ispit za koji se stalno pripremate i polažete ga, i opet se pripremate, i opet ga polažete i tako do kraja života.
Svi znamo koliko je teško uspjeti u vlastitoj avliji, a pogotovo u mikrosvijetu zvanom Sarajevo. Kako se osjećate i koliko Vam je ovo priznanje Grada Sarajeva zaista značajno?
- Sretan sam zbog nagrade. Iako imam demistificirajući odnos prema nagradama, bila bi demagogija kad bih rekao da mi ne imponira biti u društvu bivših laureata Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Biti od danas u društvu Meše Selimovića, Maka Dizdara, Voje Dimitrijevića, Ivice Osima, Mersada Berbera, Artura Takača, Ljiljane Molnar-Talajić, Alije Isakovića, Nade Đurevske, Rejhana Demirdžića, Ljube Laha, Emerika Bluma, Edina Džeke i još desetine sjajnih ljudi i pregalaca u svom poslu velika je čast.
Šestoaprilska nagrada ustanovljena je 1956. godine i ja sam je sinoć u Vijećnici ponosno podigao kao svi pobrojani i nepobrojani u ovom mom odgovoru. Koristim priliku da zahvalim Odredu policije za specijalne namjene „Laste“ koji su mene predložili za Šestoaprilsku nagradu iz sfere kulture. Sam prijedlog ovih ljudi pred čijim imenima, i živih i onih koji su dali svoj život za samostalnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, i pred kojima stojim mirno, dovoljan je razlog i ogromna satisfakcija za ono što sam radio.
Da i nisam dobio Šestoaprilsku nagradu, uokvirio bih papir s njihovim prijedlogom i aplikacijom da sam ja njihov kandidat. Naravno, uokvirit ću to svakako uz Šestoaprilsku nagradu. Zahvaljujem i Odboru za dodjelu nagrade, kao i gradskim vijećnicima koji su velikom većinom izglasali moju malenkost kao ovogodišnjeg laureata.
Zahvaljujem svim građanima Sarajeva, jer oni su svojim glasovima izabrali Gradsko vijeće, a Gradsko vijeće u ovom domenu svog posla glasove je dalo meni. U vremenu kada dobivam nagradu na čelu sam jedne ozbiljne kulturne institucije, a to je Kamerni teatar 55. Biti najbolji, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u regiji, to je mantra koju stalno u teatru i u kolektivu ponavljamo. Nastojat ću da zajedno s kolektivom Kamernog teatra 55, glumačkim ansamblom i svim pratećim djelatnicima u teatru, ovaj sarajevski teatar dovedemo na vrh teatarske umjetnosti, a Šestoaprilska nagrada je dodatno pogonsko gorivo za takav poduhvat.
2. maj, Pofalićka bitka, herojska odbrana Žuči, Otes, Milinkladska...
Ne mogu a da Vas ne pitam jeste li upoznati s inicijativom, namjerom, pokušajem da se Dan grada Sarajeva, dakle 6. april, zamijeni nekim drugim datumom? Naime, nedavno se pojavio jedan tekst ovdašnjeg sedmičnika u kojem se provlači ta ideja za koju su korišteni argumenti da je „Sarajevo mnogo starije od 6. aprila 1945. godine“. Šta Vi mislite o tom prijedlogu?
- Mislim da to nije dobro. Ta inicijativa ili šta zaista ne znam od koga dolazi. Šesti april jeste značajan datum za Sarajevo. Tog dana u Sarajevu je srušen režim koji je legitimno vješao ljude po Marindvoru, prestao je u Sarajevu da ordinira monstrum po imenu Maks Luburić, čija je strast za mučenjem nevinih ljudi u njegovim kazamatima oko Skenderije u smrt ispratila stotine Sarajlija.
Sarajevo je tog dana oslobođeno straha, muke, oslobođeno od fašističkog režima. Određivanje 6. aprila kao simbola za skidanje jarma jednom gradu od tiranije i zla nije nikakva konstrukcija. Priča traje 62 godine, znači više od pola stoljeća.
Naravno, nije dobro da je veliki strah zamijenio malo manji i da su pojedinci koji su donijeli slobodu nerijetko znali upotrebljavati samozatajne „bezbjednosne aktivnosti“ nad neistomišljenicima i demokratskom željom za uspostavljanjem dijaloga s tadašnjom vlašću. Ali, 6. april, kao trijumf antifašizma, s tim nema veze. Taj dan ne treba dirati, ali svakako u novijoj historiji Sarajeva postoje datumi koje također treba obilježavati. Hoće li se uz takve datume dodjeljivati nagrade ili ne, to je nebitno.
Zašto 2. maj, Pofalićka bitka, herojska odbrana Žuči, Otes, Milinkladska i još desetine herojskih bitaka u periodu 1992.-1996. nemaju tretman kakav zaslužuju, zašto su presvučene asfaltom sve rupe od granata koje su svjedočile o brutalnoj agresiji na jedan grad u srcu Evrope, zašto češće ne spominjemo heroje obrambenog rata poput Safeta Zajke, Envera Šehovića, Safeta Hadžića, Mustafe Hajrulahovića, zašto je u ovom gradu oborena ideja da Sarajevski aerodrom nosi ime rahmetli predsjednika Izetbegovića, i to je pitanje za analizu.
Nedavno ste u jednoj emisiji govorili o krizi duha u BiH. Kod nas ljudi za sve loše što urade kao alibi koriste besparicu, neimaštinu, bijedu. Šta je potrebno da se izdignemo iz tog duhovnog ambisa? Pa nije nam politika kriva za to što ne čitamo knjige. Činjenica je da se gladnog stomaka ne može ni čitati, ali gdje se izgubilo to dostojanstvo bosanskog čovjeka?
- Postavili ste pitanje i dijelom na njega odgovorili. Problem bosanskohercegovačkog društva je stanje duha, i taj problem je veći od problema loše socijalne karte. Džaba vam pare ako vas svaki dan, kao cunami, zapljuskuje primitivizam. Skoro sam u jednoj televizijskoj emisiji, na pitanje čega me je najviše strah, odgovorio da me je najviše strah primitivizma. Primitivizam ima razne kontekste. Od haustora do vrha države. Imate šalterske primitivizme, tramvajske primitivizme, primitivizme ispred semafora i na tržnicama, primitivizme restoranske i bolničke prominencije. Primitivizam se inače širi i razmnožava tamo gdje kultura atrofira.
U vremenu koje je pred nama čekaju nas dva moguća scenarija. Ili još veće blato primitivizma ili vraćanje mjesta kulturi koje joj je nasilno oduzeto. I to oduzeto od primitivaca. Budžeti za kulturu rapidno su padali posljednjih dvadeset godina, a i oni prije toga bili su nedostatni. Sarajevo i cijela država BiH moraju objaviti rat primitivizmu!
Obrazovanje, edukacija, odgoj, kako onaj kućni tako i onaj kulturološki, mora biti glavni projekt ovog lobotomičnog društva u kome živimo. Projekt lobotomizacije seže gotovo dvadeset i pet godina unazad i uspostavljen je s jasnim ciljem – otupiti misleću zajednicu jednog društva i nametnuti vulgarne mentalne sadržaje i konzumerski ambijent, što je okosnica neoliberalnog kapitalizma. Onog trenutka kad je „Mercator“ postao važniji od teatra, kada je monstruozni rijaliti šou s polusvijetom u 'nakim' zatvorenim kućama postao gledaniji od dobre pozorišne predstave, kada je droga zamijenila školsku užinu i kada su silikonske pjevačice „sahranile“ „Indexe“ i Jadranku Stojaković, bilo je jasno da je đavo došao da nam uzme dušu.
Kada se na ovo sve dodaju još i kladionice, potoci alkohola, kamate, prostitucija, a uporedo s tim zatvaraju se muzeji, obustavljaju pare Sarajevo Film Festivalu, Jazz Festivalu, MESS-u, pozorišnim festivalima u Bosni i Hercegovini, i ostavljaju institucije kulture na samo „hladnom pogonu”, krik protiv ovog sotonskog ambijenta i primitivizma mora biti kolektivan, a ne samo pojedinačan.
Sve dok imamo i rađamo djecu, ne smijemo biti pesimisti
Građani u BiH nemaju više optimizma, Vi to vidite, na ulici ste među narodom, prodavačima, taksistima, konobarima, 50 posto ljudi ne izlazi na izbore, a onda četiri godine živi po matrici „šuti, trpi, samo nek' ne puca“. Do kada ćemo tako?
- I ovo pitanje vezano je uz prethodno. Ja pripadam onoj kategoriji ljudi koji duboko vjeruju da će biti bolje. Optimizam je zdravlje duše. Probleme treba locirati, ali nikako padati u pesimizam.
U svojoj jednoj jedinoj knjizi koju je napisao rimski imperator Marko Aurelije, čiji je naziv „SAMOME SEBI“, stoji rečenica: „ŽIVOT TI JE ONAKAV KAKVA TI JE MISAO.“
Kao što sam rekao stop primitivizmu, tako glasno izgovaram i stop pesimizmu.
Sve je do nas. Ljudi odu u zatvor na dvadeset godina, pa osmisle svoj život. Neko u zatvoru pravi zidne novine, neko završi srednju školu, neko fakultet, neko nauči strani jezik. Možda vam je promaklo da je prilikom nedavne posjete delegacija Grada Sarajeva papi Franji uručila poklon, ručni rad u drvetu zeničkih štićenika. To malo remek-djelo, na kome je prikazana multikulturalna sarajevska priča, sa džamijom, pravoslavnom crkvom, katoličkom crkvom i jevrejskim templom, rađeno je u zeničkom zatvoru. Dakle, duboko sam svjestan beketovske ambijentalnosti u kojoj živim. Apsurdi se redaju jedni za drugim, ali sve dok imamo i rađamo djecu, ne smijemo biti pesimisti.
Bosna i Hercegovina dobivala je i teže bitke i ja se nadam da će dobiti i ovu s primitivizmom i ovu političku, o kojoj ćemo neki drugi put.
Moj krik za Suletom!
