Prije tačno 17 godina u Beogradu je uhapšen optuženi ratni zločinac, bivši predsjednik Srbije i SR Jugoslavije Slobodan Milošević.

Godinu kasnije, Vlada tadašnje SR Jugoslavije jednoglasno je podržala odluku Vlade Srbije da se u saradnji s Haškim tribunalom direktno primijeni Statut tog suda.

Istovremeno, u kalendarima ostaje upisano da je 1. aprila 2002. godine Biro Vlade Republike Srpske za odnose s Haškim tribunalom saopćio kako niko od osoba iz RS s javnih optužnica tog suda više ne može dobiti garancije Vlade RS za odbranu sa slobode, jer je istekao jednomjesečni rok koji je Vlada odredila za dobrovoljnu predaju.

Previše razloga 

Tako su prije nešto više od deceniju i po i RS i Srbija „svečano obećale“ da kreću novim putevima civilizacije: suočavanja s istinom, kažnjavanja zločina, pomirenja u regionu. U stvarnosti, međutim, potpuno drugo stanje.

Slobodan Milošević je, htjeli to priznati ili ne, u Srbiji još itekako živ. Njegov grob u dvorištu porodične kuće u Požarevcu obilaze funkcioneri (uvijek vladajućeg) SPS-a, na njegovim idejama i ideologiji niču nove generacije nacionalista u Srbiji, njegovim riječima i djelima dive se i danas mnogobrojni i profesori i seljaci i studenti i domaćice.

Dozvola je to i počasnom predsjedniku SPS-a Milutinu Mrkonjiću da najavi kako će uskoro podnijeti inicijativu beogradskoj Skupštini da se Miloševiću podigne spomenik u središtu grada.

Slijedom te ideje, beogradski dnevni list „Blic” naveo je nekoliko razloga zašto bi Mrkonjićeva inicijativa bila neprihvatljiva.

- Duga je lista razloga zašto se ovom čovjeku ne treba podići spomenik nikada – navodi „Blic” i ističe deset razloga za koje je krivac Milošević, a koji su odredili život u Srbiji, ali i cijelom Balkanu.

Između ostalog, navedeni su krvavi ratovi na području bivše Jugoslavije u kojima je poginulo oko 140 hiljada ljudi, četiri miliona napustilo ognjišta, navedeno je i da je ekonomska šteta u ratovima oko 100 miliona dolara. Milošević je, navodi „Blic”, kriv i za „izgubljeno Kosovo”, za NATO bombardiranje, prisilne mobilizacije, izborne krađe, masovne proteste u Srbiji 1997. i godinu kasnije za politička ubistva, sankcije, siromašenje.

- Za svakog bi ovo trebalo biti ne dovoljno, nego i previše razloga zbog kojih nikome ne bi trebalo pasti na pamet da pomisli, a još manje da konkretizuje ideju o veličanju Slobodana Miloševića - navodi „Blic”.

Ovaj stav dodatno „podebljavaju“ izjavom i srbijanskog predsjednika Vučića, koji na krilima evropskih integracija i demokratije zaključuje:

- Ne pada mi na pamet živjeti u devedesetim. Ja živim i radim za Srbiju budućnosti i budućnost Srbije - tvrdi Vučić.

U toj istoj Srbiji, šest godina nakon proklamirane saradnje sa Hagom, uhapšen je dr. Dragan Dabić, poznatiji kao još jedan kasapin, ratni zločinac Radovan Karadžić.

Živio je i radio nesmetano, zaklonjen zakonima, silom i dobrom voljom tadašnjih srbijanskih vlasti. Ratni zapovjednik Vojske RS Ratko Mladić, optužen za najteže zločine protiv civila, uhapšen je 2011. u Beogradu. Njegovu su „slobodu“ u Srbiji osiguravale zvanične sigurnosne službe, vojska i politički vrh.

Idi, Slobodane  

I dok se zvanični Beograd, makar kako to zaključuje Aleksandar Vučić, zaklanjanjem za budućnost pokušava otrgnuti iz zagrljaja miloševićevske politike, Milorad Dodik čini sve da pokaže i dokaže da „samo budala ne mijenja mišljenje“. 

Dodik danas tvrdi da je Miloševićeva uloga u Srbiji bila pozitivna, a zaboravlja na pismo koje mu je napisao i javno objavio 2000. godine.

 - Vrijeme je da odeš, Slobodane. Nikad nijedan srpski car, knjaz, kralj ili predsjednik, od dolaska Srba na Balkan, nije svom narodu nanio toliko jada, pustio toliko krvi, ogradio ga od cijelog svijeta, kao što si ti učinio - navodi se u Dodikovom pismu.

Dodik je gotovo plačnim glasom pozivao i Ratka Mladića da se preda.

- Čitav narod u Republici Srpskoj i Srbiji ispašta zbog toga što je tamo neki Mladić odlučio da se neće predati i otići na sud. I onda kaže da voli srpski narod. Đavola on voli - govorio je medijima Dodik koji je 1998. godine kao tadašnji premijer RS potpisao i Karadžićevo hapšenje.

Tih je godina prizivao saradnju s Haškim tribunalom, da bi nedugo potom na krilima izbornih pobjeda koje mu je donio nacionalistički folklor, potpuno promijenio retoriku pa evo i dvije decenije poslije poručuje kako u školama i u RS i u Srbiji treba izbaciti sve što ima veze s Haškim tribunalom, otvara obrazovne institucije nazvane po zločincima...

I ide dalje... s pjesmom i gotovo suznih očiju dočekao je Dodik na beogradskom aerodromu Biljanu Plavšić nakon što je odslužila svoju kaznu za ratne zločine. Vlada RS, dakle Dodik, redovno Karadžiću i Mladiću šalje novčanu pomoć. Prošloga ljeta na njihov je račun uplaćeno je 20 hiljada KM.

Prema istraživanju BIRN-a, Vlada RS je kao pomoć optuženima za ratne zločine u Hagu izdvojila više od milion KM.

- Nije to neka novina, samo potvrda da političko rukovodstvo podržava tvorce genocida i zla u BiH - komentirala je tada Hajra Ćatić, predsjednica Udruženja „Žene Srebrenice“.

Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora zbog genocida u Srebrenici, za koji Milorad Dodik nikako da se odluči je li se dogodio ili nije. Kad je pozvao Dodika da bude svjedok odbrane u optužbi Haga protiv njega, Karadžić je zaboravio da Dodik i on nekad nisu bili na istoj strani.

Dodik je krajem te još nekoliko godina nakon rata bio najveći neprijatelj Republike Srpske, miljenik međunarodne zajednice, borac protiv SDS-a.

Ostalo je zapisano i da je 1998. u društvu tadašnjeg bh. ambasadora u Vašingtonu Svena Alkalaja putovao u centar američke politike, susreo se s tadašnjom američkom državnom tajnicom Medlin Olbrajt (Medline Albright)...

U to je vrijeme Dodik u Vašingtonu opisan kao „dašak svježeg vjetra“, a ni Dodiku nije bilo mrsko udijeliti koji kompliment tadašnjim američkim sagovornicima.

Karadžić i Mladić, vikao je svakome ko je htio da sluša, za njega su bili zlotvori i štetočine, te se teret njihovih djela mora skinuti s leđa srpskoga naroda.

„Republika šumska”

U londonskom političkom magazinu “War Report” 1997. godine Dodik je Republiku Srpsku nazvao “Republikom šumskom”.

Dvadeset godina poslije u veleljepnom kabinetu u Palati RS u Banjoj Luci Dodik je pozirao novinarima dok na TV prati izricanje presude Mladiću, tvrdeći da je „general veoma profesionalno i patriotski obavljao svoju dužnost, te da će se u slučaju negativne presude Haškog tribunala samo ojačati mit o njemu“.

A, presuda je bila vrlo konkretna - Mladić je u novembru 2017. osuđen na doživotni zatvor. Mit o Mladiću jača samo u Dodikovoj RS, za dnevnopolitičke potrebe na jačanju njegove vlasti.

Haški tribunal je s prvim danom ove godine zatvorio vrata.

Doživotna i četrdeset godina zatvora više govore od Dodikovih floskula! No, za adaktiranje slučaja gdje je danas Srbija i gdje je danas RS treba još puno godina.

Te 2000. godine, kad je nastalo pismo, Dodik je bio premijer RS, a Milošević predsjednik bivše SRJ.

- Bogatu zemlju, ponosne ljude si opustošio, vezao za Aziju, natjerao svoj narod da u ratu protiv cijelog svijeta gine za spas čovječanstva od novog svjetskog poretka. Vrijeme je da podvučeš crtu ispod svoje vladavine... Tvoj narod te više ne želi. Tu ti sila ne pomaže. Učini bar jednu uslugu Srbima - pusti ih da slobodno kažu da hoće rastanak s tobom. Tvoj interes i srpski interes ovdje se razilaze. Ti idi lijevo, a Srbi neka idu pravo. Ako u tebi ima snage, osjećaja časti, kajanja ili stida, izaberi pokajanje, zatraži oproštaj od svog naroda i idi. Ima ko da vodi Srbiju tamo gdje bi već bila da nije bilo tebe. Vrijeme je da odeš, Slobodane - zaključuje Dodik.