- Mandat Tribunala u Hagu bio je da provede istragu i krivično gonjenje pojedinaca odgovornih za kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije, a ne država.

Stoga je sasvim pogrešno reći da je MKSJ mogao pripisati odgovornost za ono što se dešavalo tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji bilo kojoj državi. Isto tako je podjednako pogrešno reći da je MKSJ mogao “osloboditi” bilo koju državu takve odgovornosti.

Visoki kriteriji

Treba naglasiti da je, prilikom proglašavanja pojedinaca krivično odgovornim, obaveza dokazivanja (odnosno kriterij “van razumne sumnje”) veoma visoka – kaže u intervjuu za „Dnevni avaz“ Karmel Ađijus (Carmel Agius), sudija Mehanizma za krivične sudove (MICT).

On je na naša pitanja odgovario u svojstvu sudije Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).

Ađijus je pristao na pisani intervju za „Avaz“, odbivši pritom još najmanje 50 medija koji su zatražili intervju od njega.

Ali, on nije želio govoriti o slučaju Praljak.

Na MKSJ-u ste sada 16 godina. Kako vidite rad tog suda? Kao uspjeh? Neuspjeh? Ograničen uspjeh? Ograničen neuspjeh?

- Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda povjerio je Međunarodnom sudu mandat da krivično goni osobe odgovorne za teška kršenja međunarodnog krivičnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. i da doprinese ponovnom uspostavljanju i održanju mira u regionu.

Čvrsto vjerujem da je MKSJ ispunio taj mandat. Postupajući tako, MKSJ je podigao optužnice protiv 161 osobe za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, pri čemu su sve te osobe pozvane na odgovornost i privedene pravdi. Pored uloge koja mu je povjerena mandatom, Međunarodni sud je dao ključan doprinos jačanju i izgradnji kapaciteta lokalnih sudova, sudija, tužilaca i advokata odbrane.

Pred sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji se još vode postupci u mnogim predmetima. Sada je na zemljama u regionu bivše Jugoslavije da nadograde naslijeđe MKSJ-a i pozovu na odgovornost izvršioce krivičnih djela počinjenih tokom sukoba 1990-ih godina.

Pravda predstavlja preduslov za dugoročan mir i stabilnost u regionu, a naslijeđe Međunarodnog suda bit će ključno u omogućavanju budućim generacijama da shvate prošlost i suoče se s njom.

Da li ste bili iznenađeni reakcijama u regionu, a naročito u Srbiji i Hrvatskoj, poslije izricanja presuda Mladiću i hrvatskoj šestorci?

Ne, nisam bio iznenađen.

Izraženi su različiti pogledi, a reakcije na te presude bile su u skladu s nacionalnom pripadnošću i političkim uvjerenjima osoba koje su izrazile te poglede. Veoma sam svjestan toga da su u regionu još uvijek vrlo prisutni revizionističke snage i negiranje zločina.

Istovremeno, ubijeđen sam da će činjenice koje je utvrdio Međunarodni sud omogućiti regionu da nastavi borbu protiv nekažnjivosti i pomiri se sa svojom prošlošću. Presude i odluke Međunarodnog suda, te činjenice koje su u njima utvrđene, bit će tu da ih koriste i da im pristupaju buduće generacije, a njihov uticaj ne bi trebalo potcjenjivati.

Proces Mladiću

Rad MKSJ-a nije okončan. Tri veoma značajne presude biće donesene od strane Mehanizma za MKS – u predmetima Stanišić i Simatović, Karadžić i Mladić. Budući da ćete nastaviti sa radom posredstvom Mehanizama, na koji predmet ili predmete ste, ili ćete biti, raspoređeni?

Ostat ću sudija Međunarodnog rezidualnog Mehanizma za krivične sudove (Mehanizam), a to je ustanova koja je nasljednik MKSJ-a i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR). Za sudiju Mehanizma me je 2011. godine izabrala Generalna skupština, a ponovo sam imenovan prošle godine. Nedavno, u decembru 2017., imenovan sam za jednog od sudija koje će postupati u žalbenom postupku u predmetu Tužilac protiv Ratka Mladića. Obje strane u postupku pozvane su da dostave svoje najave žalbi do 22. marta 2018.

Da li je postupak donošenja presuda trajao predugo? U nekim slučajevima, žrtve su čekale 25 godina.

- Moramo prvo imati na umu da je svaki predmet različit i da može biti mnogo različitih razloga za kašnjenja u postupcima. Pored toga, teško je – štaviše rekao bih da je skoro nemoguće – ispuniti sva očekivanja žrtava koje su ostale bez svojih voljenih.

Kad se radi o tom pitanju, bilo je mnogo izuzetno bolnih trenutaka za sve nas.

Jasno je da ne postoji ustanova koja može obnoviti ono što je izgubljeno u jugoslovenskim ratovima ili poništiti stravične zločine koji su počinjeni, ili, pak, ublažiti bol i patnje žrtava.

Takođe je jasno da se predmeti u kojima je postupao Međunarodni sud, s obzirom na njihov karakter, veličinu i obim, jednostavno ne mogu porediti s domaćim krivičnim predmetima i oni nužno traju duže i koštaju više od domaćih predmeta.

Međutim, Međunarodni sud je pokazao da, kada je međunarodna zajednica voljna da sarađuje i da se zalaže za ono što je ispravno, osobe koje su odgovorne za najteža kršenja međunarodnog humanitarnog prava mogu biti pozvane na odgovornost.

Jedan od razloga iz kojih su neki postupci i danas u toku je to što je, zbog nesaradnje država, bilo potrebno mnogo godina da i posljednji bjegunci od MKSJ-a budu uhapšeni i prebačeni u Hag. Na primjer, Ratko Mladić je 16 godina izbjegavao pravdu prije nego što je uhapšen u maju 2011. (što je, takođe, uslijedilo poslije hapšenja Radovana Karadžića 2008. godine), dok je Goran Hadžić uhapšen u julu 2011.

Nadam se da će vlasti i sudovi na području bivše Jugoslavije učiniti sve što je u njihovoj moći da ubrzaju domaće krivične postupke i suđenja, bez ustupaka u pogledu osnovnog prava na pravično suđenje.

Odlična saradnja s Njemačkom

Nešto što smo sigurno naučili na MKSJ-u jeste da međunarodno krivično pravosuđe ne može biti uspješno bez odgovarajuće saradnje država, te kako političke, tako i finansijske podrške.

Na primjer, da u datom trenutku nije bilo odlične saradnje s njemačkim vlastima, MKSJ bi možda morao da čeka godinama na prvo hapšenje i transfer na Međunarodni sud.

S druge strane, kao što sam već pomenuo, nedostatak saradnje država u bivšoj Jugoslaviji u hapšenju ključnih optuženih osoba doveo je do dugotrajnuh kašnjenja u radu Međunarodnog suda.

Pored toga, za provođenje našeg mandata je takođe bilo važno to što su MKSJ osnovali Ujedinjeni narodi, rezolucijom Vijeća sigurnosti na osnovu poglavlja VII, a podrška i resursi UN bili su od temeljnog značaja za funkcioniranje i uspjeh MKSJ-a.

Budući da ICC ne uživa pogodnosti takve političke osnove kakvu je imao MKSJ, on će morati da se oslanja na podršku i saradnju međunarodne zajednice na druge načine – smatra sudija Ađijus.