Muzička zvijezda Momčilo Bajagić Bajaga (57) i njegovi Instruktori, nakon velikog broja ljetnih svirki, ušli su u “Studio O” i punom parom pripremaju pjesme za novi album. 

Prošlo je skoro pet godina od njihovog posljednjeg albuma pod nazivom "Daljina, dim i prašina", a Bajaga kaže da bi novi album trebao biti objavljen najkasnije u martu naredne godine.

Ovaj rokerski šarmer, kako ga često zovu, bio je tokom svoje skoro četrdesetogodišnje karijere “tiha patnja” mnogim generacijama tinejdžerki, muzički idol i inspiracija bendovima koji su nastajali.

Ljetna sezona

Često ističe da se profesionalno muzikom počeo baviti u četvrtom razredu gimnazije, kada je postao gitarista benda “Riblja čorba”, za koji je napisao nekoliko velikih hitova. Solo karijeru započeo je koncertom u Zagrebu, a bend “Bajaga i Instruktori” osnovao je 1984. godine, kada su objavili i prvi album, a za kratko vrijeme postali su jedna od vodećih pojava muzičke scene tog vremena.

Kada se ugase svjetla pozornice, Bajaga je porodičan čovjek. U dugogodišnjem je i skladnom braku sa Emilijom, a imaju sina Marka i kćerku Anđelu.

Iako u posljednjih nekoliko godina odbija da daje intervjue i ne želi se oglašavati u medijima, nakon nekoliko telefonskih razgovora, dogovorili smo ekskluzivni intervju za “Dnevni avaz”.

Povoda je svakako bilo, a osim o novom albumu, Bajaga je govorio i o muzičkoj sceni, nastupima, karijeri, o društvenoj situaciji te, iako izbjegava pitanja o privatnom životu, za “Avaz” je govorio i o svojoj djeci.

- Sa pripremama novog albuma počeli smo prvo u maju pa smo, onda, napravili malu pauzu, jer smo imali mnogo koncerata u ljetnoj sezoni. Poslije te ljetne sezone, sjeli smo u studio i počeli s radom. Do sada smo završili možda 80 posto albuma, s tim da ćemo sada ponovo morati napraviti malu pauzu zbog decembarskih svirki, kojih ima mnogo. Onda bismo u januaru, zapravo krajem februara, trebali završiti. Realno bi bilo da novi album izađe u martu.

Koliko će se pjesama naći na novom albumu?

- Devet ili deset, s tim da smo osam do sada završili, jedna je u priremi, a desetu još nismo ni započeli. Tako je, otprilike, bilo na većini naših albuma.

Na šta stavljate akcent kada je u pitanju rad na ovom materijalu?

- To je emocija, s tim da to nije nešto u potpunosti novo nego ćemo na neki drugačiji način pristupiti. Zapravo, malo ćemo se više posvetiti ne samo emociji u smislu kakva je ona u pjesmi ili tekstu nego želimo da se na našu publiku prenesu emocija i doživljaj muzičara koji sviraju. To mi je nekako bitnije.

Ustvari, važno je da ljudi koji nas vole, osjete jačinu doživljaja čovjeka na, naprimjer, gitari i da vide da tu ima srca te da nije sterilno. U tom smislu su mi emocije bitne i važno je da to publika prepozna.

Hoćete reći da je muzičaru veoma važno da publika osjeti njegov doživljaj?

- Da. Sad je to malo teže objasniti, jer tehnički, maltene, i ne postoji razlika. Kada jedan čovjek istu pjesmu otpjeva s dušom i bez duše, nije isto, ali kad neko ko ne zna, gleda one sprave, njemu je to sve isto, ali bitno je prepoznati osjećaj, dušu. Htio sam da kažem da jurim iskrenost i emociju koju želim da pokažem onima koji me vole.

Kako izgleda jedan dan u studiju kada radite na novom albumu?

- Radimo, u prosjeku od 11 do 18 ili 20 sati dnevno. Naravno, počinje se s kafom, onom nekom filter-kafom. Popijemo tako dvije-tri pa svirka počne. Dolaze muzičari i saradnici s kojima radimo, zatim radimo stvari koje zajedno sviramo pa pojedinačno, klavijature, gitara... Ja, naravno, moram stalno da budem tu, a producent nam je Saša Habić, koji je nekad ranije bio producent pa smo napravili pauzu od 10-15 godina i, eto, opet smo počeli da sarađujemo. Nemamo neke specijalne goste na albumu i uglavnom smo se okomili na svoje snage. Od gitarista, tu je naš prijatelj Saša Ranđelović, koji svira u “Nevernim bebama”, i Nikola Branković, gitarista bivše grupe “Block out”. Poslije 30 godina i možda malo više, Žika i ja smo imali duet “Život je nekad siv, nekad žut”, a sad ćemo opet na novom albumu imati duet, za koji sam na njegovu muziku napisao tekst.

Normalan krug

Posljednjih godina više su aktuelni singlovi nego objavljivanje albuma. Zašto je to tako?

- Nije jednostavno, jer mnogo vremena treba za album, ali i para, a onda treba i pjesama. Nemam ništa protiv toga, jer je bolje izaći s dobrim singlom, ako nemaš za album, nego nikako. Za publiku je bolje izdati album, ono, ako se čovjek potrudi oko toga, iako to baš nije u skladu s vremenom. Jer, sad je vrijeme brzo i sve se radi za pet minuta, sve se radi kod kuće. Rijetko ko snima u velikom studiju, sad su to manje-više neke garaže, gdje se sve može završiti na kompjuteru. Ali, ipak, mnogo vremena i truda treba da se napravi dobar album i onda ljudi to izbjegavaju, ali opet, oni koji ozbiljno misle da se bave svojom karijerom i muzikom, moraju da objave album. Moj posljednji je izašao prije skoro pet godina. Jer, kada tek izađe, trebaju nam bar tri godine da ga odsviramo svugdje u regionu, ali i dalje. Tako da je taj krug normalan.

Svirali ste na skoro svim kontinentima. Gdje Vam je bilo posebno lijepo?

- Toga je bilo toliko da je teško izdvojiti gdje je bilo najljepše. Svaki dio svijeta je lijep na svoj način. Svirali smo, recimo, u Africi i Kazahstanu, Zimbabveu, mjestima za koja nisam mislio da ću ikad u životu obići. Svugdje je bilo lijepo, a muzika je nešto najljepše čime čovjek može da se bavi.

Kakva je danas, generalno, situacija na muzičkoj sceni?

- Jedino dobro što se danas dešava su muzička scena i koncerti koji se održavaju. Koncerti nisu stvar koja može da se skine s interneta, jer to moraš da doživiš, i ostali su oni bendovi koji sviraju uživo, a publika, siguran sam, voli svirke uživo. Mnogo toga sam u svojoj karijeri svirao po klubovima, bilo je na hiljade takvih koncerata i drago mi je zbog toga. Jednostavno, volim taj dio posla.

Sin i kćerka

Zračite optimizmom i vedrinom.

- Trudim se, nisam, naravno, ni ja uvijek veseo, ali gledam život s vedrije strane. Posebno kad se javim za neki medij i dobijem prostor, trudim se da budem raspoložen i veseo.

Spominjemo godine. Prolaze li Vam brzo, plašite li se?

- Razmišljam o godinama, ali ne plaše me. To je normalan tok i mi to ne možemo da promijenimo. Davno sam napravio pjesmu “Godine prolaze nervoznim korakom, godine prolaze, a mi stojimo, jesmo li sretniji ili pametniji?”. Eto, to je to.

Uvijek ste bili miljenik ženske publike.

- Uh, nema smisla sada, u ovim godinama, govoriti o tome, ali eto, bilo je toga.

Jeste li ponosni na svoju djecu?

- Oni su već veliki i mi smo prevazišli te neke roditeljske i dječije razgovore. Sin je diplomirao prije dvije godine i već ponešto radi, a kćerka je ove godine upisala fakultet tako da su mi djeca velika i s njima sam uvijek imao dobar i zdrav odnos. Ponosan sam na njih, kao i svaki roditelj.

Spomenuli smo pjesmu “Život je nekad siv, nekad žut”. Je li danas, generalno, takav društveni sistem?

- Upravo tako kako kaže pjesma. Ne pratim pretjerano šta se dešava oko nas, bitno je samo da je mir svugdje i da ljudi mogu da rade, bave se svojim poslom. Snaći ćemo se, valjda, uvijek su pare na Balkanu bile problem, ali ako je mirno, onda je veća šansa da napredujemo i ja sam uvijek bio za tu opciju. Optimista sam i nadam se da će biti bolje. Zapravo, svi moramo da se nadamo. Ako se nadamo da će nam biti gore, onda, znaš ono, desit će nam se ono čemu se nadamo i šta očekujemo.

Nešto novo za Sarajevo

Kad Vas možemo očekivati u Sarajevu?

- Bit će to nekad naredne godine. U martu izlazi album, onda treba da se zavrti mjesec, dva, tri, te neke promocije. Zatim krećemo na turneju po velikim gradovima, a među prvima je, naravno, Sarajevo. Voli bih da dođemo pred Sarajlije s nečim novim, što će im se dopasti.

Godina na isteku

Po čemu ćete pamtiti godinu na isteku?

- Po tome što ne radim često albume, a ove godine time sam se bavio i to mi je nekako obilježilo 2017. Nadam se da će i naredna biti dobra i uspješna.

Kako sam kupio fazone

- Moji počeci bili su u osmom razredu osnovne škole, kada sam počeo svirati gitaru. Okupljali smo se ispred zgrade u Zemunu, gdje sam išao i u školu. Okupljali su se razni gitaristi pa sam ja išao i kupio od njih fazone, a poslije sam imao neke bendove, amaterske, dok nisam počeo svirati u “Čorbi” – prisjeća se Bajaga.