Irfan Mensur (65), Sarajlija s beogradskom adresom, iako je nedavno penzionisan, i dalje aktivno glumi, ali i režira.
Kao petnaestogodišnjak se preselio u srbijansku prijestonicu, gdje je završio i Fakultet dramskih umjetnosti, nakon čega je počeo nizati brojne značajne uloge. Igrao je u “Mirisu dunja”, “Tesnoj koži”, “Čuvaru plaže u zimskom periodu”... a bio je i dugogodišnji član Jugoslavenskog dramskog pozorišta, na čiju je scenu kročio davne 1974. godine.
Iako je posljednjih godina češće bio u ulozi reditelja, nije izgubio interesiranje za dobru glumu, a nedavno je zaigrao i u predstavi “Tako je (ako vam se tako čini)” reditelja Jagoša Markovića.
O novim projektima, starim ulogama, aktuelnim temama, privatnom životu, sinovima Filipu i Pavlu, rodnom Sarajevu i svojim begovskim korijenima govorio je Mensur u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz”.
Naš poziv zatekao ga je na putu prema kući iz pozorišta.
- Završila se proba pa se vraćam kući. Napravili smo jedno uskakanje u predstavu, koju sam i režirao, a u pitanju je “Hor bečkih dječaka”, pa je Predragu Ejdusu alternacija Dragan Petrović Pele – govori Mensur na početku razgovora.
Izgleda da ne možete bez scene iako u posljednje vrijeme više režirate nego što glumite.
- Ja sam glumac i, kad me zovu, glumim. Što se tiče režije, mnogo je volim i to je u neku ruku nadogradnja moje tehnike.
Predstava “Tako je (ako vam se tako čini)” premijerno je izvedena prije nekoliko mjeseci.
- Igram s dragim kolegama, poput Jelisavete Seke Sablić, Branislava Lečića... s kojima se, jednostavno, nadopunjujem. Svi imamo i gradimo karijere, pomažemo jedni drugima. Nekad se desi mala glumačka frka, ali nikad ne nastaju neki veći problemi.
Je li tekst Luiđija Pirandelija (Luigi Pirandello) i danas aktuelan?
- Aktuelnost tog komada je u samom naslovu i servira trenutno stanje, iz bilo kojeg ugla da gledamo. Mi na ovim prostorima, inače, sve gledamo iz svog ugla, iako je tekst iz perioda Drugog svjetskog rata, ovaj nobelovac je predvidio neke stvari koje su prosto neuništive, a to je da će ljudi u ličnom interesu raditi ono što im čini napredak pa makar išli preko leševa.
Atakuju me
Kakva je situacija na našim prostorima?
- Cijeli život živim neku svoju ličnu demokratiju i ponekad me atakuju zbog toga. A, pravo da vam kažem, što se sistema tiče, ja ne vidim da kod nas postoji demokratija, osim što ljudi sebi daju za pravo da više govore, a manje rade, jer misle da je demokratija u izražavanju i slobodi govora, što nije. Demokratija bi trebala da bude nešto mnogo plemenitije i humanije od praznih priča, s kojima se često zakitimo i demokratski govorimo.
Hoće li nekad doći do promjene, da manje pričamo, a više radimo?
- Demokratija je nešto što je nama još strano. Ova riječ je u pojedinim zemljama ljudima, ali i političkim predstavnicima, već u genima, ali je nama stigla iznenada i preko noći pa mi se zbog toga čini da je još pogrešno shvatamo. Nisam nikakav sociolog niti politolog, ali prosto iz osnovnog obrazovanja znam da demokratija nije anarhija ni u razmišljanju niti u postupcima. To je nešto mnogo uređenije i neki narodi koji su proživjeli ovo što mi sada proživljavamo, znali su da to iskoriste na pravi način. Neki, kao mi, sad govorim o regionu, to ne znaju i sigurno još dugo nećemo znati.
Još kao dječak preselili ste se iz Sarajeva u Beograd.
- Osim jednog ekscesa koji se desio i koji nisu napravili Beograđani nego ljudi koji su zalutali u ovaj grad, sve je bilo dobro. U Beogradu se osjećam kao u Sarajevu u prvih 15 godina svog života, to je moj grad. Ovdje imam prijatelje, kolege. Beograd me je odškolovao, dao mi status i, na kraju, uložio je mnogo u mene. Ja sam pola stoljeća Beograđanin i nisu to male godine.
A čeznete li za Sarajevom?
- Čeznem za ljudima koje sam poznavao, a za Sarajevom direktno ne. Zapravo, ne čeznem za geografijom nego za ljudima koji su živjeli tu, i ne samo u Sarajevu nego i u drugim mjestima. Tako da mi geografija ništa ne znači, ne interesiraju me Prozor niti Tuzla, Gornji, a bogami ni Donji Vakuf, nego ljudi u tim mjestima. U Gornjem Vakufu postojala je Kurića kula, koja je moja kula, jer sam iz begovske porodice, koja je tu bila nastanjena. Kula je srušena 1948. iako je bila pod zaštitom države kao historijski spomenik. Inače, prezime Mensur uzeo sam po imenu svog oca. Tako je begovska kula dio moje loze, a evo me sad u Beogradu.
Štreber i talent
Bili ste najbolji studenta u svojoj klasi.
- Određeno vrijeme bio sam profesor, možda osam godina. Svojim studentima sam na prvom času govorio: “Ako ne mislite da ste najbolji glumci na svijetu, nemojte izlaziti na scenu i nemojte nikad izaći na scenu.” Znate, glumac ne smije imati vrstu nesigurnosti, ali ni vrstu narcisoidnosti da nikoga ne priznaje osim sebe. Sa mnom u klasi bio je pokojni Danilo Lazović, divan čovjek, i on je bio najtalentiraniji, a ja najradniji. U prijevodu, to znači da sam bio štreber, a on talentiran i zbog toga su o našoj klasi govorili kao o klasi Danila Lazovića i Irfana Mensura. On je dobivao ocjene na talent, a ja na rad tako da me nije sramota priznati i pričati o tome.
A zašto ste se stidjeli pojedinih uloga koje ste odigrali?
- Zato što sam te uloge prihvatio ne bih li preživio. Takva su vremena, ne samo sada, uvijek su bila. Jednostavno, naiđu periodi kada morate uzeti nešto što ne smatrate da vam pripada, ali morate prihvatiti da biste preživjeli, vi, ali i porodica. Prosto sam neke uloge uradio i odradio pošteno, ulažući se maksimalno koliko znam i umijem, ali su bile izvan nekog mog razmišljanja. Tako da je to bio stid koji je plaćen.
S druge strane, postoje i ostvarenja na koja ste ponosni.
- Mislim da sam bio veoma dobar u nekoliko filmova, koje sam snimio na početku karijere. Bio sam dobar, ako ne i pristojan, u filmu “Čuvar plaže u zimskom periou”, pa “Kraljeva završnica”... A “Miris dunja” uvijek izdvajam zato što je to miris mog djetinjstva. Živio sam u sličnoj kući kao što je ta u filmu, onda, sličan je i milje i sve to me vezuje na ono što mi je posebno drago i što ne mogu zaboraviti. Naravno, ovo ostvarenje me vezuje za predivnog čovjeka koji je režirao film, rahmetli Mirzu Idrizovića, koji je bio divan čovjek, pun mirnoće i pameti koju je rijetko ko imao.
Koliko često vratite sjećanja u djetinjstvo?
- Prepričavam djetinjstvo i zabavljam narod ovdje već 50 godina. Bilo je to prelijepo djetinjstvo, vrlo slikovito i vrlo osobeno. Od male barabe s Dolac-Malte stigao sam do statusa pristojnog čovjeka, koji pristojno radi svoj posao. Moje djetinjstvo je za mene roman od nekoliko tomova.
Sinovima govorim da diktiraju svoj život
- Nemam tajni pred sinovima. Sve što se tiče očevog života znaju i ja sam im ispričao. Mislim da time mogu postići željeni efekt, ako im govorim šta je sve moglo sa mnom da se desi i šta sve čovjek svojom voljom može da uradi. Upravo sam svojom voljom promijenio svoj život i nije to bilo slučajno. Jednostavno sam odlučio da promijenim pogled na svijet oko sebe. Zbog toga im pričam da bi naučili i mogli svojim odlukama diktirati život – kaže Mensur.
Dobra godina
- Otišao sam u penziju i osjećam se apsolutno slobodno. Inače, godina je bila dobra, jer je stariji sin promijenio posao, mlađi je upisao glumu u Beogradu, tako da je bilo razloga za žurku. Žurka koju sam organizirao kako bih Bogu zahvalio na ovoj godini - pojašnjava Mensur.
Uskoro “Kabare Basara”
- Krajem novembra, zapravo početkom decembra, krećem u realizaciju komada “Kabare Basara”, u kojem ću i da glumim, a osim mene, igrat će i Neda Arnerić i još neke kolege. Predstavu radim prema tekstu Svetislava Basare, a u pitanju je slobodna produkcija – govori Mensur.
