Safet Zec (73), jedan od najznačajnijih bh. umjetnika, već nekoliko sedmica boravi u svom Počitelju, gdje ima kuću i atelje. Mada je rođen u Rogatici, danas živi u Veneciji, a Počitelj nosi u svom srcu i duši.

U ovom hercegovačkom gradiću sa Zecom je do prije nekoliko dana bila i supruga Ivanka, a u posjetu su mu dolazili sin Gorčin te kćerka Hana s djecom.

Ekipa “Dnevnog avaz” uputila se prema Počitelju, gdje nas je veliki slikar srdačno ugostio u svojoj kući. Temeratura od 40 stepeni, a u ateljeu duboka hladovina. Ulazimo, razgledamo... Ima se šta i vidjeti, značajna djela na sve strane. Zec nam otvara vrata i pita:

Sok od nara

- Ko vam pokaza put na ovoj žegi?

Prirodni sok od nara na stolu i, nakon što smo zahvalili umjetniku na gostoprimstvu, počinjemo razgovor.

U ekskluzivnoj, velikoj životnoj ispovijesti Safet Zec je govorio za “Dnevni avaz” o Počitelju, porodici, djetinjstvu, zemlji u kojoj je odrastao, a otkrio nam je koju muziku voli te da često svira...

- Počitelj je, zaista, nešto posebno, ali boli me, jer je on paradigma nečega što nije ničije. Na ovom području nemamo bolji i značajniji arhitektonski spomenik, a da smo ga tako nekoliko puta napuštali, popravljali, onda ostavili u tom lošem stanju – govori Zec na početku.

Godinama dolazite u Počitelj. Kada se pojavila ljubav prema ovom mjestu?

- Još od 1975. traje ta ljubav, ali i borba. Sjećam se kad smo ja i Ivanka prvi put došli u Umjetničku koloniju, odsjeli i odmah se zaljubili. Nešto je bilo čudno, sva ta povezanost između nas i ovog mjesta. Ulazili smo u avlije pa nagazili na nanu, ubrali smokvu, osjetili sve te mirise. Onda smo kupili kuću, bila je jeftina. Mislili smo da trebamo samo okrečiti sobu i sve će biti dobro. Ali, godinama poslije, shvatit ćemo šta sve ovdje nedostaje.

Sin i kćerka

Osim što slikate u ateljeu, kako još vrijeme provodite?

- Imamo lijep travnjak i baštu, okućnicu pa izađem, imamo voća i povrća, zabavim se malo. Bašta i travnjak nisu nešto veliki, ali lijepo je. Nakalemio sam smokvu, trešnju... Evo, izaći ćemo pa ćete vidjeti. Sa malo vode, u Počitelju sve uspijeva.

Vole li Vaša djeca i unuke doći ovdje?

- Vole, naravno. Gorčin je tek ušao u svijet filma, režije, ali mi dosta pomaže oko projekata. Hana je vrstan dizajner, radi kataloge, knjige, izlaže u Francuskoj. Znate, jedno je babo ili tata, a jedno su djeca, oni upotpunjavaju taj jedan dio u mom životu. U nekom dobu izašao sam iz intime i postao interes širih zajednica, gradova. Ljudi žele da vide moje djelo raskoša. Prema tome, dobar sam saradnik, ali i pomoćnik svojoj djeci.

Znači, velika ste im podrška.

- Tako je bilo od početka, još kada smo izbjegli u Italiju. Mogli smo funkcionirati samo kao porodica. Kada smo otišli iz Sarajeva, Gorčin je imao šest godina pa je tako i školu završio u Italiji. Hana je bila prvi razred gimnazije i taj period za njih je bio lom i tragedija. Bilo mi je posebno drago kada je Gorčin rekao da želi studij završiti u Sarajevu. Pitao sam ga: “Što u Sarajevu?”, a on kaže: “Pa, jezik me zanima.” Onda sam shvatio da mu to fali i bilo mi je drago. Bio je u pravu, tako može upotpuniti dio koji mu nedostaje.

Devedesetih godina, kako ste i sami rekli, otišli ste u Italiju zbog rata.

- Mene to zaista boli, boli me što smo mi, kao generacija, dozvolili da nas tako olako uvedu u užasan rat. Svi smo mislili i govorili: “Ma, neće rat, kakvi”, a onda se desilo. Tako nosim tu krivnju kao otac i kao dio generacije koja je olako dozvolila da rasture jednu zemlju. Ipak, ja pripadam jugoslavenskoj zajednici, smatram i danas da je to bio predivan ambijent. Mi ćemo danas-sutra silama malog prostora ponovo morati da se udružujemo, jer smo potrebni jedni drugima. Potpuno je prekinuta ta zajednička nit i uvijek ponavljam: “Daj, sjedite, dogovorite se”... I danas pjevam makedonske pjesme, kada čujem Đorđeta Balaševića, plačem, jer sve je to jedan jezik, pripadamo jedni drugima.

Osjećaj krivnje i duga spram djece i unuka je velik. Ne mogu da pristanem da budem ravnodušan, moj put se privodi kraju. Ne mogu i ne želim da šutim. Koliko mi posao, slikarska ludost i zajubljenost dozvoljavaju, pokušavam da kažem neke stvari.

Dosta pričamo o prošlim vremenima. Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?

- Fakti, ambijenti, ono što nas okružuje postoji u svakom djetinjstvu. Moja sjećanja, ambijent koji ću poslije slikati i voljeti, koji pripadaju mojoj baštini, samo su moji. Ista ova djeca u Parizu, Veneciji, bilo gdje, imaju svoje ambijente, sjećat će se nakon 20 ili 30 godina. Dakle, shema života se ponavlja.

Vaša porodica izbjegla je iz Rogatice tokom Drugog svjetskog rata, a Vi, pedesetak godina poslije, iz Sarajeva.

- Nažalost, tako je. Sjećam se kad je počeo rat u Sarajevu, kod nas je bila Ivankina majka, i ona u jednom trenutku kaže: “Šta bi vi, djeco, pa meni je treći?” Ona je maltene pod tim podrazumijevala, šta bi vi, da vam život prođe bez rata. Onda je počelo.

Taj period poslije Drugog svjetskog rata zaista sam živio na čudan, težak način, mogao bih knjige i knjige o tome napisati. Pazite, mi smo 20-30 godina živjeli u jednoj sobi u Sarajevu, jedna soba se grije, sijela dolaze. Spavali smo na podu, bilo nas je puno. To su sve bile porodice Rogatice, to što su one doživjele u četiri godine, mogu se napraviti značajne filmske sekvence, ta bježanja, lik moje majke... Sve sam upijao, a oni su govorili: “Ne slušaj”, a odgovarao sam sebi: “Kako da ne slušam?”

Kako su se nosili Vaš otac i majka s teškom sudbinom?

- To je, kao i uvijek, vrijeme snalaženja. Moje djetinjstvo sam živio gore, na Bistriku. Nakon nekoliko seljenja, došli smo na Bistrik, moju sestru poslije su našli u logoru, izgubila se u tom bijegu. Imali smo dvije prostorije s hodnikom, naspram jedne lijepe zgrade, koja je bila puna stanara. Poslije ću ja to sve slikati. Tu je bila željeznička stanica i stalno smo imali neke goste na spavanju. Činilo mi se da je čitav život bilo tako, onda kažem jednom: “Bože, da mi je da budem sam.” Kad je sve to prošlo, pitao sam se, otkud tolika hrana, prostor... A uvijek je bilo sijela i pjesme.

Sajo, Safete

Sjećate li se svog prvog rada i honorara?

- Kako da ne. Kada smo se preselili na čaršiju, krenuo sam u školu u Logavinoj i vrlo brzo su postale “Male novine”, gdje su počeli izlaziti moji radovi. U Umjetničkoj školi sam zaradio prvi honorar. Vrlo brzo sam stasao... Uvijek sam bježao u rad, rad je bio moja sreća, njime sam se drogirao. Na kraju, rad je postao moja zaštita. To je samo jedna komponenta, jer se rad mora pripremiti, pokazati i kasnije učestvovati. Ali, nažalost, to nisam učio u školi nego kroz život tako da je to danas, u jednu ruku, moj defekt. S jedne strane, razvijena je jedna komponenta, a druga je zakržljala, a to ne valja. Tako i dan-danas patim zbog nekih stvari. Ali, eto, zatvorim se i u ovom mom ateljeu mi je najbolje.

Vidim, tu je i gitara, zasvirate li nekad?

- “Il' me ženi, il' tamburu kupi”... Sviram ja, kad mi dođe, šta ću. Dosta Sajo, Safete. Puno je mjesta nekakvih, oblasti koje volim, pa trudim se da nešto ostane iza mene.

Vratit ću Sarajevu Umjetnički paviljon

Planirate li ovih dana posjetiti Sarajevo?

- Namjeravam da Sarajevu vratim Umjetnički paviljon,i već imam mnogo ljudi koji mi pomažu oko toga. Nečuveno je, zapravo, da jedan takav objekt, poput paviljona nestane. Imao je natkriven ulaz, koji je obavljao divnu funkciju. Tu su se ljudi sastajali. Ja sam 1972. godine u Umjetničkom paviljonu napravio svoju prvu izložbu. Nečuveno je da se nešto takvo sruši i ništa poslije toga tu ne postavi. Povratak paviljona bilo bi jedno civilizacijsko izvinjenje gradu. Na tome ću raditi.

Postoje muzike i djela koji vas rasturaju

Slušate li muziku?

- Tu sam veoma osjetljiv. Volio sam radio, jer to bi trebao biti medij koji pušta različitu vrstu muzike, ali danas nas bombardiraju vijestima, užasno siromašnim muzičkim žanrovima, reklamama, tako da najradije ne slušam. Vrlo sam strog kada je muzika u pitanju i vrlo rijetko je slušam. U autu pustim misu Bahovu (Bach), jer volim laku muziku. Postoje muzike, kao i djela, koje vas rasturaju.

Čuvajući koze, shvatio sam da želim postati neko

U mladosti, kada ste živjeli na Bistriku, čuvali ste koze?

- Da, koze. Možda sam imao desetak godina. Imali smo dvije koze i mene je nekako zapalo da ih vodim na Bembašu. Preko drvenog mosta, pa siđem niz baštu, i onda gore. Tako, počelo me je biti stid... Ali, šta ćeš, i to je dio života. Sjećam se, pred Vijećnicom, već su počeli turisti, jedna žena mi tutka nešto. Bila je to narandžasta novčanica od 20 dinara. Moglo se dva-tri puta u kino otići. Hoću da pobjegnem, ali opet nekako novčanica završi kod mene. Na tom putu se u meni rodila potreba da napravim nešto drugačije nego moja porodica. Otac je bio obućar, svi su se nekako u ono vrijeme zanata hvatali, pa je na mene palo da poželim i postanem nešto drugo. I, eto, postao sam slikar.